Vladimir MATIJANIĆ: PICAŠKANDAL

Surađivali: Goran Borković, Luko Brailo, Drago Hedl, Hrvoje Prnjak i Srećko Pulig

SUŠECOVO LASKANJE USTAŠAMA

“Za dom spremni!”, “Jure zove, Boban viče, evo mene Poglavniče”, “Antikristi i masoni, komunisti, ovi oni, šire sotonske fraze da nas poraze”... Ne, nije to izabrani skup citata iz mamurne faze bikijade u Radošiću, ovo je skup skandiranja i stihova koji su se prošle subote mogli čuti na jednoj službenoj međunarodnoj utakmici – onoj između nogometnih reprezentacija Hrvatske i Belgije, na zagrebačkom Maksimiru.

Još je skandaloznije što je ustaško pozdravljanje odlične igre hrvatskih nogometnih majstora razgaljeni Božo Sušec, dugogodišnji sportski komentator državne televizije, nazvao “lijepim navijanjem”, odnosno “odličnom atmosferom”, ne skrivajući divljenje prema publici koja je, jasno, “divna, raspjevana, a kako i ne bi!”... Konkretno, mislimo na njegovo oglašavanje u 15. minuti utakmice, dok se orila ustaška “Evo zore, evo dana”.

Zapravo, to nije nikakva, ali baš nikakva novost: novinari sportske redakcije HTV-a za ovakve gadarije već godinama uglavnom nalaze riječi hvale (čast iznimkama). Novost će biti kada vodstvo televizije koju financirate i vi, dragi porezni obveznici i TV-pretplatnici, napokon reagira na indirektno zagovaranje ustaštva u programu državne dalekovidnice.

HRVATI OBNAVLJAJU IRAK

Priče o zaključivanju poslova oko obnove Iraka koji tek “treba” razoriti zaista su morbidne i nalikuju ostavinskoj raspravi o imovini još uvijek žive osobe.

Pa kad već Amerikanci jednom rukom ruše tuđe, a drugom grade svoje, ni druge “velike” nacije ne žele zaostati.
Tako se sada uključilo i hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova. Zamjenik ministra Ivan Šimonović razgovarao je s poslovnim ljudima INA-e, Ingre, Končara, Croscoa, Dalekovoda, Geofizike, Hidroelektre, Gortana, Đure Đakovića, RIZ Odašiljača i Croatia Airlinesa o navodnom budućem poslovanju hrvatskih tvrtki u Iraku u okviru UN-ova programa “Nafta za hranu”.

Samo još treba razjasniti neke “sitnice”. Čija je nafta? I kakvu to hranu nude spomenute tvrtke?

SKUPA DIJASPORA

Hrvatima treba pomoći, naročito ako ne žive u Hrvatskoj. Zato će hrvatska vlada i ove godine izdvojiti 35 milijuna kuna suplemenicima u Hrvatskoj susjednim zemljama.

Iza podužeg popisa naših prvih, ali i nešto daljih susjeda - Rumunjska, Bugarska, Češka... - krije se, u osnovi, u amanet ostavljena “briga” za Hrvate u BiH, jer će i Račanovo Vladino povjerenstvo najveći dio novca (25 milijuna kuna) poslati u tom smjeru.

Što mogu smisliti “zainteresirani Hrvati”, odnosno njihove udruge u roku od mjesec dana, koliko im je Račan ostavio za prijavu projekata na natječaj? Vlada će financirati nabavu knjiga, časopisa, zaštitu kulturnih dobara, pomagati kulturna, sportska i ostala amaterska društva, ustanove i slično, no pravi je biser da će naša vlada financirati i “obnovu i gradnju škola na hrvatskome jeziku”.

Zanemarimo li sve političke implikacije ove priče, čini se da je graditi “škole na hrvatskom jeziku” zbilja preuzetno od države koja ne može dobro održavati školski pogon ni u vlastitoj kući.


HSLS-ovi DESNIČARI RUŠE SPLITSKU VLAST

HSLS pokušava srušiti splitsku koaliciju. Vijest je to koja ovih dana puni stupce dnevnih novina. Naime, na preporuku Dražena Budiše, legendarnoga gubitnika hrvatske političke scene, trojica HSLS-ovca trebaju napustiti Gradsko poglavarstvo, a četvorica HSLS-ovih vijećnika u Gradskom vijeću više ne smiju svojim glasovima podržavati koaliciju koja upravlja Splitom. Inače, riječ je o sedmeročlanoj koaliciji, u kojoj su glavnu riječ imali SDP i HSLS.

Povod za ovu odluku jest otimanje Poglavarstva političkoj kontroli. Upravo takvo tumačenje istupanja iz vlasti ponudio je Mirko Grljušić, donedavni predsjednik splitskoga ogranka HSLS-a, koji je, također Budišinom odlukom, raspušten. Koliko je smislena i racionalna ta odluka, može se zaključiti iz činjenice da je na temelju međustranačkoga dogovora HSLS-ovac Miroslav Buličić, aktualni splitski dogradonačelnik, u rujnu trebao naslijediti sadašnjega gradonačelnika SDP-ovca Slobodana Beroša. No, Buličić je u “mekšoj” HSLS-ovoj struji pa je očito da će Budišini liberali lakše podnijeti da i dalje budu opozicija nego da, nimalo liberalno, imaju punu kontrolu nad svakim potezom svojih političara.


MARINKO FILIPOVIĆ PROTIV VLADE

Vlada RH još je 1. lipnja 2000. i 27. rujna 2001. godine zaključila da se državna imovina ima prenijeti u portfelj HFP-a. Tim je povodom ljetos uputila i svojevrsnu požurnicu na adrese zaboravnih "imatelja" državne imovine, no bez većeg uspjeha.

Kako je Feral već pisao, 7. lipnja prošle godine tadašnji je zamjenik predsjednika HFP-a Krešimir Starčević uputio Marinku Filipoviću, ravnatelju Državne agencije za sanaciju banaka i članu Predsjedništva HSS-a, dopis kojim "žurno traži" prijenos dionica i poslovnih udjela devet društava iz okrilja DAB-a u portfelj Fonda. Među tim tvrtkama bile su i Robne kuće Dubrovnik d.d. (RK) čijih se 12 tisuća metara četvornih poslovnih prostora prema stajalištima Uprave DAB-a sada rasprodaje, pri čemu se ponude i dalje uredno prikupljaju premda se o tome vode sudski sporovi nakon što je trinaest vjerovnika RK-a osporilo tu prodaju.

Usput, 11. travnja prošle godine 203 radnika Robnih kuća Dubrovnik d.d. uputila su HFP-u ponudu za otkup dionica tvrtke koju su desetljećima stvarali, ali im je iz DAB-a, koji unatoč opetovanim zaključcima Vlade upravlja RK-om, stigao, pogađate, negativan odgovor.

ZATVARA SE “VILLA PROPUH”

Claude Kaiser, švicarski menadžer The Pucić Pallacea, najavio je prodaju prvoga dubrovačkog boutique-hotela, o čijem je luksuzu, de luxe opremi, gastronomskim i ostalim "neviđenim" uslugama unutar zidina Grada još ljetos prilikom njegova otvorenja izgovorio bezbroj prigodnih fraza.

Kad se nakon nešto više od pola godine rada Pucić Pallacea pokazalo da, unatoč raskoši i prestižnoj lokaciji ex Dubravke, suluda cjenovna politika - od, primjerice, 690 eura za dvokrevetnu sobu u sezoni - ne daje ni izbliza bučno najavljivane poslovne efekte, nego da se hotel pretvorio u "Villu Propuh", počeli su problemi: prvi boutique-hotel napuštaju mladi i obrazovani zaposlenici, a Kaiser preostalim radnicima plaće isplaćuje na crno, ulazi u spor sa sindikatom tvrtke...

Kaiser se poput uvrijeđene frajlice ljuti što se Dubrovčani ne koriste popustom na usluge domicilnom stanovništvu u hotelu, ali ni jednom jedinom riječju ne spominje brojne i teške devastacije što su pod njegovim vodstvom učinjene na objektu koji izvorno pripada baroknom kompleksu palače Pucić.

Zato bi bilo dobro da Kaiser prije nego što (pre)proda hotel za 9 milijuna eura najprije u prvobitno stanje dovede oštećenu terasu palače Pucić, s koje su otpiljene kamene kolone, da ukloni šank i ljetnu kuhinju naslonjenu na baroknu kapelicu Srca Isusova na hotelskoj terasi itd. Tako bi bio zapamćen samo kao još jedan neuspješni menadžer, a ne kao strani investitor-vlasnik koji je izveo bezobzirni udar na dio dubrovačkog identiteta.

MALVERZACIJE U TROGIRSKOME DOMU ZDRAVLJA

Da hrvatsko zdravstvo kronično pati od nedostatka novca, to je manje-više svima poznato, no malverzacije u Domu zdravlja u Trogiru kojima je ta ustanova oštećena za oko milijun i 100 tisuća kuna, zorno pokazuju da nikoga - od županijskih vlasti, do Ministarstva zdravstva - nije briga na što se i na koji način troši proračunski novac.

Naime, kako Feral saznaje u Općinskome državnom odvjetništvu u Splitu, u tijeku je istraga protiv Ede Karabana, bivšega ravnatelja Doma zdravlja u Trogiru, Tomislava Milata, šefa računovodstva u Domu zdravlja, te Emila Derežanina, vlasnika pulske tvrtke Valem, zbog osnovane sumnje da su sklopili štetan ugovor o prodaji i isporuci potrošnog materijala, a da pritom nije poštivan Zakon o nabavi roba, odnosno prethodno nije raspisan natječaj i izabran najpovoljniji ponuđač.

Kriminalistička policija je na temelju prijave dr. Radosne Dome Barete, bivše ravnateljice Doma zdravlja u Trogiru, pokrenula istragu koja je utvrdila da u ovom slučaju postoje elementi kaznenog djela. Naime, Karaban i Milat u ime Doma zdravlja, te Emil Derežanin, vlasnik Valema, sklapaju u listopadu 1999. godine ugovor na tri godine u vrijednosti od 570 tisuća njemačkih maraka, prema kojem je Valem morao Domu zdravlja u Trogiru isporučiti određenu količinu potrošnog materijala za potrebe hemodijalize (filtri, igle, av-linije). Tijekom 2000. i 2001. godine pulska je tvrtka Domu zdravlja ispostavljala fiktivne račune u kojima je navedeno da je isporučeno 9364 dijalizatora, te manja količina drugoga potrošnog materijala. Kako je u dosadašnjem tijeku istrage utvrđeno, Dom zdravlja uredno je platio sve naručene dijalizatore po prosječnoj cijeni od 133 kune, premda je Valem isporučio samo 1263 dijalizatora. Ostatak od 8101 dijalizatora nikad nije stigao u Dom zdravlja, čime je ova ustanova oštećena za milijun i 82 tisuće kuna.

Bivša ravnateljica dr. Bareta na nepravilnosti je upozorila odgovorne u Upravnom vijeću Doma zdravlja, te u Županiji i HZZO-u, kao i samog ministra zdravstva Andru Vlahušića. No, nitko od njih nije našao za shodno makar odgovoriti na dopise. Protiv dr. Barete potom je pokrenut postupak razrješenja, s obrazloženjem da je kupila sanitetsko vozilo bez dozvole Upravnog vijeća, svojega sina zaposlila kao vozača kola Hitne pomoći, nezakonito zaposlila dva studenta preko Student-servisa, te prekoračila ovlasti podignuvši koeficijent plaća medicinskim sestrama. Upravno vijeće donijelo je odluku o razrješenju koju je potvrdio i ministar zdravstva Andro Vlahušić.

Igor Coce, vršitelj dužnosti ravnatelja trogirskog Doma zdravlja, najprije je kazao kako slučaj ne bi htio komentirati, a onda je to ipak učinio. “Protiv bivše ravnateljice podnijeli smo kaznenu prijavu, a tužio sam je i zbog klevete. Također, inspekcija rada podnijela je 12 prijava protiv nje”, kazao je Coce, dodajući kako je dr. Bareta iznenada otkazala ugovor s Valemom, te je tada Upravno vijeće tražilo izvješće.

Na pitanje da komentira tvrdnje o “noćnim kamionskim posjetima” odgovara kako je on “eto imao ključeve od uprave”, pa je “eto, kad bi po noći došao špediter”, on “dva puta primio 26 kartona”, iako “nije znao što je u njima bilo”. Izbjegavajući dati konkretan odgovor na pitanje je li osam tisuća dijalizatora ikad stiglo do Doma zdravlja, te zašto je plaćeno milijun kuna za robu koja nikad nije isporučena, Coce je kazao rečenicu koja vrlo dobro oslikava bit priče: “Primili smo ravnateljicu širokih ruku kad je došla, a da je bila malo mirnija, mogla je doživjeti penziju na tom mjestu.”

Ilija Krišto, pročelnik Županijskog odjela za društvene djelatnosti, tvrdi kako nije znao za probleme oko dijalizatora jer “nije naše da se petljamo u rad ustanove”.

Ministar Vlahušić je na Feralov upit o tome zašto nije pokrenuta istraga o ovom slučaju, nakon sedam dana preko tajnice svojega kabineta poručio kako “nema saznanja o ovom predmetu”, te da “domovi zdravlja nisu nadležnost Ministarstva, već Županije”.

Kako bilo, ostaje činjenica da je dr. Bareta zbog svojih propusta, bili oni opravdani ili ne, dobila izvanredni otkaz. S druge strane, nitko od odgovornih osoba, počevši od ministra Vlahušića, nema pojma o “muljaži” s dijalizatorima, svi peru ruke i odgovornost prebacuju na druge.

V. URUKALO

PRLIĆEVA NEDOSANJANA FIRENCA

Nema tome dugo da je Jadranko Prlić, šef hercegbosanske ratne vlade i profesor na Mostarskome sveučilištu, nekim sarajevskim medijima plasirao informaciju kako je postao gostujući profesor na prestižnom European University Instituteu u Firenci. Tragom te informacije krenuo je sarajevski tjednik Dani, koji je uskoro doznao o čemu se zapravo radi. A zapravo se radi o tome da u sklopu firentinskog instituta, koji je namijenjen doktorandima i postdiplomantima iz područja društvenih znanosti, djeluje i Centar Robert Schuman, koji je polovicom veljače ove godine organizirao Seminar o jugoistočnoj Evropi. Jadranko Prlić bio je pozvan na taj seminar, ali je poželio zadržati se u Firenci malo duže. Otkrio je da Centar Robert Schuman gostujućim znanstvenicima omogućuje plaćeno ili besplatno korištenje svojih bogatih istraživačkih potencijala, te je u tom vidio šansu da se na duže staze domogne Italije.

I to mu je pošlo za rukom, s time da Dani nisu uspjeli doznati je li Prlić sam plaćao svoj boravak na European University Instituteu ili je tamo "istraživao" besplatno. No, Dani su doznali da Jadrankov firentinski izlet nije predugo potrajao: naime, nekoliko redovitih profesora izrazilo je svoje protivljenje Prlićevu fizičkom boravku u Institutu, upoznavši pritom rektora dr. Yvesa Monyja s ratnom biografijom šefa hercegbosanskih koncentracijskih logora. Rektoru poslije toga nije preostalo ništa drugo nego da Prlića pozove na razgovor i zamoli ga da što prije "završi istraživanje" i nestane iz ugledne ustanove. Što je ovaj ubrzo i učinio, ne ostvarivši svoj naum da se sastane s uglednim profesorima koji su se usprotivili njegovu boravku u Institutu i da im objasni svoju povijesnu ulogu.

I.

DRŽAVA PROTIV INVALIDA

Snježana Marčeta, 36-godišnja trgovkinja iz Splita, već se deset godina pred Općinskim sudom u Splitu spori s Croatia osiguranjem zbog određivanja i isplate mjesečne rente u iznosu od dvije tisuće kuna.

Ono po čemu se ovaj slučaj razlikuje od tisuća sličnih, jest činjenica da je Snježana Marčeta stopostotni invalid, kvadriplegičarka koja ne može pomicati ni ruke ni noge, te da bi joj mjesečna renta, koju bi po zakonu trebala primati kao potpuno nepokretna i za rad nesposobna osoba, umnogome olakšala daljnji život i plaćanje potrebnih terapija.

Davne 1989. godine Snježana je kao suvozačica u automobilu u okolici Virovitice doživjela tešku prometnu nesreću, u kojoj je slomila kičmu, te ostala potpuno nepokretna i nesposobna za rad.

Danas, četrnaest godina poslije, Snježana je još uvijek vezana za krevet, a živi s majkom Lindom, 59-godišnjom udovicom, na petnaestom katu nebodera u Stepinčevoj ulici u Splitu. Samo zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti postigla je to da može svojim rukama zapaliti cigaretu ili nazvati nekog na mobitel.

“Nakon nesreće pokrenuli smo spor s Croatia osiguranjem oko naknade štete, a Općinski sud u Virovitici donio je presudu u njezinu korist, koju je poslije potvrdio i Županijski i Vrhovni sud. Na osnovi toga, 1993. godine isplaćeno joj je 170 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara, sa svim pripadajućim kamatama. No, 1994. godine pred Općinskim sudom u Splitu pokrećemo parnicu oko isplate mjesečne rente i tu počinje naša Golgota”, drhtećim glasom priča Snježanina majka Linda, dodajući kako je predmet pet godina sakupljao prašinu ležeći u nekoj od ladica splitskog suda, a da nije sazvano nijedno ročište.

“Tek kad je 1999. godine predmet došao u ruke suca Stipe Masle, stvar se pokrenula, održana su ročišta i sudac godinu dana poslije donosi presudu po kojoj Croatia osiguranje mora isplaćivati mjesečnu rentu od dvije tisuće kuna. Croatia osiguranje žali se Županijskom sudu, gdje je predmet ponovno ležao nekoliko godina, da bi prije desetak dana presuda bila poništena i stvar vraćena na početak zbog potrebe financijskog vještačenja. Sad će opet trebati nekoliko godina za novu presudu, a tko zna hoćemo li je dočekati”, govori ogorčena majka.

No, da stvar bude još apsurdnija, novčane naknade koje Snježana od države prima kao civilni invalid zaista su mizerne.

“Ukupno dobijemo 1897,39 kuna, a samo struje mjesečno platimo 450 do 500 kuna jer je Snježani uvijek hladno i grijanje mora biti upaljeno i ljeti”, kaže Snježanina majka, dodajući kako su dosad preživjele samo zahvaljujući nekolicini prijatelja i dobrih ljudi koji im pomažu.

“To je moje zakonsko pravo na rentu, ja ne tražim nikakvu milostinju. Croatia osiguranje valjda čeka da ja umrem, a sud nije briga, i to se vuče i vuče već deset godina. I kad je presuda napokon donesena i kad sam mislila da je toj muci došao kraj, sve se ponovo vraća na početak”, polako priča Snježana.

Croatia osiguranje, potvrdio nam je odvjetnik obitelji Marčeta, odbija isplatiti mjesečnu rentu argumentirajući to tvrdnjom da je svota na koju je još u bivšoj Jugoslaviji bio osiguran automobil u kojem je Snježana doživjela nesreću, iscrpljena isplatom odštete, te da oni ništa više ne duguju. Budući da su u proteklih 14 godina nekoliko puta provedene monetarne reforme, da je inflacija neko vrijeme bila enormno visoka, danas je vrlo teško ustanoviti je li osigurana svota uistinu isplaćena.

Tko je spomenuo društvenu solidarnost?

V. URUKALO

KARAČIĆU NE PAKOVATI!

Nakon što je Feral u prošlome broju objavio priču Ivice Karačića, bivšeg odgajatelja splitskog Doma za nezbrinutu djecu Maestral, te Doma Miljenko i Dobrila iz Kaštel Lukšića, koji je ustvrdio da se u kaštelanskom domu djeca zlostavljaju glađu, a donacije nestaju, u našu redakciju javilo se šest bivših štićenika Doma, koji podržavaju Karačića i tvrde kako je “on jedan od najboljih odgajatelja koji su ikad radili u domu”. O Karačiću govore Ričard Režić (30), Miljenko Bašić Bašo (29), Neno Filipović Kardum (31), Frane Tomić (26), Miroslava Žanić (30) i Katarina Sršen (34).

“Nikad nije gledao je li njegovo radno vrijeme prošlo. Sve što nam je trebalo, sami smo izrađivali uz njegovu pomoć, koševe, konstrukcije golova, zvučnike, puno je učinio i za nas i za Dom. I sad da jedan takav čovjek dobije otkaz?! To je velika glupost”, tvrde bivši štićenici. Dodaju i to da im sadašnja ravnateljica Tatjana Vukman zabranjuje posjete Domu, što je, tvrde, apsurdno, jer, kažu, “Dom je naša kuća, mi smo tu odrasli uz Ivicu”.

“Ravnateljica govori da je on zloupotrijebio djecu, da ih je uvukao u igru kojoj je cilj srušiti nju. Nama ne može nitko manipulirati, mi smo odrasli ljudi i odgovorno tvrdimo da je Ivica Karačić bio uz nas kad nam je to najviše trebalo”, govore bivši štićenici, dodajući kako su u samo jedan dan sakupili 25 potpisa svojih kolega iz domskih dana koji podržavaju odgajatelja Karačića.

“Ako on dobije otkaz, organizirat ćemo prosvjede ispred Doma, jer nije važna ni direktorica, ni on, nego ta djeca koja ostaju i kojima treba druženje i ljubav”, potvrđuju naši sugovornici.

Feral je došao u posjed pisma u kojem Nancy Bailey Feroni, predsjednica talijanske volonterske organizacije Commissione Pace iz Firence, koja je od 1998. do 2000. godine organizirala četiri ljetna kampa za djecu iz obaju domova, tvrdi kako su tijekom održavanja kampa na Šolti 1998. godine uočili da odgojiteljica Anita Jaman vrlo oštro i nezasluženo kažnjava djecu, posebice djevojčice.

“Nekoliko djece poslala je u krevet bez večere, držala ih je po cijeli dan u šatorima, te im nije dopuštala da sudjeluju u aktivnostima i igrama. Također, neke stvari koje smo donijeli iz Italije, madraci i majice koje smo htjeli dati djeci, nestali su” stoji među ostalim u pismu. “Sa svim događanjima bila je upoznata ravnateljica Vukman”, piše nadalje Nancy Bailey, “no ništa nije učinila da to zaustavi, usprkos upozorenjima.” U pismu također stoji kako su braća i sestre bili razdvajani i slani u različite domove (spominje se slučaj brata i sestre Vukić, te slučaj Raci), a navodi se i da su ostali djelatnici Doma kazali kako se boje usprotiviti se ravnateljici i njezinim metodama zbog prijetnji otkazom.

V. URUKALO