Glazba



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune











Stranica obnovljena:
4. travnja, 2003.

01 / Glazba
Tamara VISKOVIĆ: GLAZBA
4. travnja, 2003.

NONAME NOFAME: “NONAME NOFAME”, EGOBOO.BITS

SLOBODNA ZVUČNA ZONA

Premda je u potpunosti nastao na kompjutoru, album nema ništa od aseptičnosti koja se obično vezuje za kompjutorski procesiranu muziku

"Noname nofame" je “band” koji čine Mladen Đikić, laptop, Midi klavijatura, napuknuta gitara iz četvrtog osnovne, radioaparat i kolekcija ploča čije posjedovanje uistinu cool osoba ne bi priznala ni pred posmrtnu pomast. Smješten je u nekoj vlastitoj “slobodnoj zoni” lišenoj generacijskih, tehnoloških i marketinških ograda, zoni zaljubljenika u zvuk kao takav, njegovu sposobnost da utjelovi emociju, prenese poruku i manipulira energijom, neovisno radi li se o recitalu ukrajinske poezije, senegalskim praljama, distorziranom govoru latinoameričkog socijalista, božićnom muzaku, leleku mongolskog pastira ili SF-soundtracku (ne, ovo ne nabrajam samo iz stilskih razloga).

Premda je u potpunosti nastao na kompjutoru, album nema ništa od aseptičnosti koja se obično vezuje za kompjutorski procesiranu muziku. Inspiraciju za tempo i melodiju nalazi svuda – u pucketanju gramofonske ploče i sinkopiranoj jezičnoj teksturi arapskoga radijskog psihologa. Glas na njemu ima veliku, ali ne uvijek i uobičajenu ulogu. Ponekad, on je baza za ritam i pokretačka snaga (“Doktor Tinitus”, “And than there will be only one”). Drugi put nam se, pak, obraća iz bezdana etera, bojeći glazbu svojom bolnom autentičnošću. To se posebno odnosi na “Buena Vista Fight Club” (naslovi pjesama su gotovo savršeni u svojoj iščašenoj slikovitosti) kroz čiju se nježnu akustičnu strukturu probijaju fragmenti mikrofonijom i emocijama ophrvanih riječi Salvadorea Allendea.

No, čak i kada je riječ o sasvim trivijalnim situacijama, kao što su bezlične konverzacije tipiziranog audio-priručnika za učenje jezika ili pompozna retorika Zvjezdanih staza, glas nije puka dekoracija. Dok dekontekstualizirane plutaju u muzici koja čas eksplodira u gotovo ambijentalnim pejzažima, čas hihoće u vedrim minijaturama, rečenice razgolićuju skrivenu dramu, licemjerje ili ljepotu svoga izvora.

Glazba s ovog beskrajno duhovitog, ne-pozerskog, progresivnog, zabavnog i rijetko kulturno pismenog albuma, može se dakako, koristiti i za ples. Baš kao što se hrpice kavijara mogu koristiti za prekrivanje brojeva na tomboli. Može, al’ je nekako šteta.

RADE ŠERBEDŽIJA & LIVIO MOROSIN BAND: “ORIHI ORIHI”

ISTARSKA MELANKOLIJA

Album koji je nastao kao plod druženja, a potom i suradnje Rade Šerbedžije s istarskim glazbenicima, u jednakoj mjeri obilježava glumčev izražajni glas i melankolična glazba koja ujedinjuje elemente baštinjenih istarskih motiva i instrumenata, te dijelom šansonjerskog, a dijelom rokerskog naslijeđa njegovih autora. Osim Livija Morosina s bandom, i multiinstrumentalista Darija Marušića, na njemu se pojavljuje i niz gostiju (Vlado Kreslin, Putokazi, Mira Furlan...). Iako lunja za izvođače grbavim terenom – obrade narodnih napjeva, Krleža, inkorporiranje tradicionalnih formi u novi materijal – album se održava čvrsto na nogama, najviše zahvaljujući odmjerenoj, nepretencioznoj izvedbi i samouvjerenim baratanjem svim glazbenim elementima.

________________________________

KRALJEVI ULICE: “ZA DAME & GOSPODU”, AQUARIUS

A sad, prebaci mjenjač vremeplova u rikverc, pa polako unatrag dok vam, ovisno o spolu, ne proklijaju leptir-mašne pod podbratkom i brci se ne uviju na krajevima, odnosno dok vam ne izniknu lakirane cipelice i kosa se skrutne u jednu od onih gljivastih frizura. Tu se zaustavite i na izlasku će vas dočekati "Kraljevi ulice" sa svojim evergrinima, nevergrinima, šansonama, debelim tumb tumb tumb kontrabasom, bombastičnim trombonom, vijugavom violinicom i pjesmama ravno iz doba estradnog djevičanstva.

“Imala si haljinicu kratku/kada si me pozvala na spoj/Kupio sam karamelu slatku/jer sam znao da će biti jooj.” Iako odsviran daleko iznad standarda ulične izvedbe, "Kraljevi" su svoj repertoar testirali na asfaltu i, po njihovim riječima, publika je presuđivala svakako: "Dobro sviraju; Zdravi, a prose; Idite u rudnik; Radite nešto pošteno; Znate li onu našu; ... Ne znate?! Pa šta onda znate?! Super ste..." Kako ovo baš nije moje područje, ja bih se ovaj put priklonila mišljenju publike.

________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA