REVOLUCIJA / DELAVSKO-PUNKERSKA UNIVERZA, MIROVNI INŠTITUT, LJUBLJANA, 2002., 156 STRANICA

EVOLUCIJA REVOLUCIJE

Kako su društveni znanstvenici reagirali na “demokratske promjene” u postsocijalizmu? Ako se prije nisi smio zamjeriti komunistima, želiš li službu, novac za istraživanja, mogućnost objavljivanja... u ranom postsocijalizmu nisi se smio zamjeriti nikome. Ni liberalima, ni socijalnim demokratima, ni kršćanskim demokratima, ni narodnjacima... O Crkvi i radikalnoj desnici da se i ne govori. Jedino što si sada smio bilo je zamjeriti se bivšim komunistima.

Suočeni s radikalnim suženjem prostora u devedesetima, u situaciji kada se politika reducirala na stranačku antipolitičku tehnologiju, a akademski život postao još sterilniji negoli u socijalizmu, neki ljudi u Sloveniji tražili su nove oblike organiziranja. Pošto se ideja raznih “odbora za obranu” ovoga ili onoga isto tako profanirala, pošto su mediji postali gotovo beziznimno konformističkima, privremeno rješenje je pronađeno u obliku predavanja na alternativnoj obrazovnoj ustanovi.

Ideja za osnivanje kontrauniverziteta potekla je od Tončija Kuzmanića, koji za sebe voli reći da je političko biće, a ne društveni znanstvenik. Posljedica toga angažmana je i ova knjiga, zbornik predavanja prve nastavne godine “Radničko-punkerskog univerziteta”.

Trebalo je još samo pronaći teme koje je novostvoreni konsenzus najviše potisnuo. Kandidat za prvo mjesto sam se nametnuo: revolucija.

Život toga pojma u postsocijalizmu obilježen je paradoksima. Je li i sam postsocijalizam, poput kapitalizma i socijalizma prije njega, nastao iz nove, “baršunaste”, revolucije, da bi to odmah potom zaboravio?

Ili su glavni kandidati za “revolucionarnost” devedesetih razni novi fašizmi, od kojih treba, sasvim nerevolucionarno, spašavati minimum građanske pristojnosti, tzv. bolje običaje? Je li “vrijeme da se krene” ili, naprotiv, “da se stane”?

Dopustimo li desnici monopol na ideju revolucije, na promjenu, što drugo preostaje ljevici negoli obranaštvo, obrana postojećeg, da ono ne bi postalo još gore? No, je li to uspješna strategija? Vrijeme je da se revolucija barem ponovo promisli.

Autore u ovom zborniku, uglavnom starije “radnike i punkere”, ne može se svesti na zajednički nazivnik. Tončiju Kuzmaniću i Vlasti Jalušič stalo je do rehabilitacije izvornog pojma politike, Oto Luthar bavi se revizionizmom u povijesnim znanostima, Jože Vogrinc revolucioniranjem komunikacijskih tehnologija.

No, najzabavniji prilog je onaj Marka Brecelja, pjevača i “kulturnog animatora”, koji iz svojega osobnog iskustva (podužeg) života u omladinskoj kulturi izvodi osebujno viđenje revolucije.

Evo njegovog recepta: potreban nam je prostor, slobodan prostor. Oslobođenog prostora nema bez oslobođenih ljudi. Oslobođen čovjek je onaj tko je oslobodio svoju seksualnost, svoje ja, svoje osnovne, bitne ljudske potencijale. On se trudi ne nasjedati vladajućim idejama, zamislima i propagandi, već misliti svojom glavom.

Zato on ima svoju ideologiju, npr. umjereni anarhizam, utemeljen na NOB-u i marksističkim pogledima.

Brecelju se čini da zna što je ideologija radničke klase, a zna i što je ideologija buržoazije. Zato on s ponosom ističe da stoji na pozicijama radničke klase, podupire one koji nemaju kapitala, nego imaju samo svoju kreativnu sposobnost.

Tako jednostavno, a tako teško izvedivo. Jer, “otkad imamo svoju državu, revolucija je opet daleko”.

________________________________