Postoje mjesta na kojima je poseban gušt popiti kavu. Nije posve jasno zbog čega su baš ta mjesta razlog da ondje s prikrivenim, tihim zadovoljstvom spuštamo svoje stražnjice na spužvaste jastučiće i plastične stolice. Jasno, zbog nečega što se naziva “atmosferom”, zbog dobrog pogleda, jeftine, a dobre kave (3 kn), zgodnog konobara, novina koje ćemo besplatno prelistati u nekom kutku, ili možda zbog toga što u WC-u uvijek ima papira i sapuna? Ako sve to zbrojimo i ako tome još dodamo i činjenicu kako je najbitnije od svega da se mi na tom mjestu osjećamo dobro - što bi značilo da kad uđemo u taj kafić, nitko u nas ne blene onim podcjenjivačkim “šta ćeš ti ovdje?” pogledom - onda se čovjek sjeti nekih mjesta kao što je rovinjska kavana “Viecia batana”.

To je onaj tip stare gradske kavane čiji su zidovi upili “brda dima”, a koja za svoje stolove s jednakim uvažavanjem prima poštara “između dva pisma”, zidara umrljanog žbukom, uvažene pisce svjetskog glasa i lokalne gradske oce na jutarnjem kapučinu. Danas se takva mjesta čine gotovo nestvarnima – nekoć smo ih imali u izobilju, a onda se prozapadnjački inspirirana ruka našeg čovjeka sjetila porazbijati sve te Splendide, Gradske kavane, Pule, skromno obučene u drvo i keramičke pločice, i na njihovo mjesto dovući hrpu gizdavog mramora i vitičastih, pozlaćenih mauzolejskih dekoracija.

Viecia batana znači Stara batana. Batana je rovinjski naziv za malo veću barku, možda ribarsku. Kavana postoji gotovo oduvijek, ili bar oduvijek. Ima bogatu prošlost, ali i sadašnjost. Ima zidove pune neobičnih slika i fotografija. Imala je i ima goste koji su u njoj pisali ili čitali iz svojih knjiga. Na primjer: Antun Šoljan, Oskar Davičo, Bora Ćosić, Mirko Kovač… Ima pogled na gradsku rivu i umorne pse koji leže na vrućem kamenu. Dovoljno.