Glazba



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade


Glazba

Knjige

Film

Guštaonica


Pisma










Stranica obnovljena:
18. travnja, 2003.

01 / Glazba
Tamara VISKOVIĆ: GLAZBA
17. travnja, 2003.

KING CRIMSON: “THE POWER TO BELIEVE”, DISCIPLINE GLOBAL MOBILE

KRICI I ŠAPUTANJA

Fripp i društvo na ovom albumu pametno zaobilaze mane prog-rockera, koji odvale na new age, pa zadnji put obično budu viđeni kako nestaju u izmaglici s mirisnim štapićem...

Duže od 30 godina King Crimson predstavlja samostalnu kreativnu silu odvojenu od pojedinačnih glazbenika. Robert Fripp jedini je u bendu od početka, dok se na ostale, a njih je dvadesetak, referira terminom “postav iz godine te i te” (najčudniji od kojih je onaj iz devedesetih kada su funkcionirali kao dva odvojena trija).

Takav kultni status grupe može se činiti pretjeranim, ali, promislite prije nego zanesenjake koji znaju kada je Lake zamijenio Gilesa proglasite frikovima. Koliko ljudi poznajete koji znaju prvu postavu Hajduka iz 1969. i kojim je rezultatom završilo četvrtfinale Kupa prvaka ‘84.? Meni se, eto, čini manjim traćenjem mozgovnog prostora znati imena ljudi koji su probili zidove rocka prema jazzu i klasici negoli onih koje krasi natprosječna nožna koordinacija i smiješna frizura… no, svakome njegovo.

Uglavnom, danas kao četvorka kombiniraju hard rock sedamdesetih s ozbiljnim elektronskim tripovima i, naravno, ostavljaju puno prostora za virtuozno i zastrašujuće precizno “šaranje” svojeg trogitarskog postava (Fripp, Belew, Gunn). Naslovna se skladba kao kičma albuma pojavljuje u četiri verzije na početku, sredini i kraju, a između neobični repertoar glazbenih krikova i šaputanja, među kojima se, kao posebno eksplozivne izdvajaju “Dangerous Curves” i “Facts of Life”. Pametno su zaobišli dvije mane - onu vrhunskih instrumentalista koji na skladbi iskaljuju višak virtuoznosti, i onu prog-rockera, koji odvale na new age, pa zadnji put obično budu viđeni kako nestaju u izmaglici Kinchinjunge s kozicom i mirisnim štapićem...

________________________________

PLACEBO: “SLEEPING WITH GHOSTS”, VIRGIN

Ono čemu Placebo mogu zahvaliti svoju prepoznatljivost i razmjernu dugovječnost je, paradoksalno, upravo ono što njihovi kritičari najžešće ismijavaju - frontman Brian Molko i njegov glas Patka Dače i image portabl-Byrona.

I teško se s njima ne složiti, pogotovo uzevši u obzir njegovo karikaturalno inzistiranje na ogrezlosti u svakojakim grijesima. No, ako se jednom pomirite s tom vrstom pozerstva (a s koliko ste se vrsta pozera do sada pomirili, dade se jednostavno izračunati brojanjem rock-albuma koje smatrate svojim vlasništvom!) nije teško zavoljeti njihov glamurozni, darkerski glam rock.

Na “Sleeping With Ghosts” nalazimo ih kao i obično zaokupljene torturoznim vezama, ali ovaj je put naglasak na psihološkoj, više nego na fizičkoj dimenziji. Molko doduše još uvijek divani o fetišima koji bi prosječnog psihijatra držali zaposlenog par godina, ali pjeva i o “normalnijim” temama. Nažalost, baš u takvima na očigled izlaze mane njegovog glasa, bez nijansiranosti i emocije, kao i mane tekstova, koji ne pokazuju ni osobit smisao za opažanje ni poetsku crtu.

Producent Jim Abbiss (U.N.K.L.E., DJ Shadow) dodao je malo elektronike u zvuk, ali ne nauštrb hard rock čvrstine i zavijajućih gitara. Veći broj sporijih, manje ekshibicionističkih pjesama, pa čak i jedan instrumental, mogu se protumačiti kao sazrijevanje grupe čiji su članovi zakoračili u tridesete, ali njihovi najjači aduti i dalje su mračni, na refrenu temeljeni pop-rock naslovi, poput snažne “The Bitter End”, namijenjeni ponajprije onima čiji je najveći problem to što ih roditelji ne razumiju.

HELL IS FOR HEROES: “THE NEON HANDSHAKE”, EMI

Grupa nazvana po ratnom filmu iz 1962. promovirana je kao najizglednije debitantsko ime britanskog rocka. Kako britanski rockeri već neko vrijeme gledaju u leđa ne samo američkim kolegama nego i onima iz krajeva odakle su donedavno stizali vuna, lignje, mobiteli i pop-atrakcije, ali rijetko značajni rock bendovi - poput Australije, Južne Afrike, Novog Zelanda i Švedske - ne čudi što Hell is For Heroes zvuče vrlo ne-britanski.

Uostalom, iza njih stoji američka marketinška mašinerija koja je u njihovoj nu-metal estetici, vrištećim riffovima i dobro definiranoj rock-dinamici prepoznala sve elemente koji trenutno “pale” na tržištu. No, bez obzira na trendove, ljubitelji čvršćeg rocka trebali bi biti zadovoljni, jer album je bez praznog hoda, svaka je pjesma potencijalni singl, a pjevaču (koji u umjerenijim sekvencama pjesme “skida” Kurta Cobaina) rijetko treba više od pola minute da totalno pohisterizira.

________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA