DEJAN JOVIĆ: "JUGOSLAVIJA / DRŽAVA KOJA JE ODUMRLA", PROMETEJ, ZAGREB - SAMIZDAT B92, BEOGRAD, 2003.

KARDELJ RASTURIO JUGOSLAVIJU

Dejan Jović zanimljiv je politički mislilac, znanstvenik i publicist, koji je uspio razviti samostalnu teorijsku poziciju, izvan tipičnih postjugoslavenskih, društveno-znanstvenih moda. Britanska sveučilišna zajednica omogućila mu je (pa potom i djelomično uskratila) da minuciozno rekonstruira razdoblje - kako je on naziva - četvrte, Kardeljeve, Jugoslavije. One od sredine šezdesetih do njezina kraja 1991. godine.

Rezultat tog studijskog bavljenja je ova knjiga-disertacija “Jugoslavija / država koja je odumrla”. Telegrafski sažeto, uz svu opasnost da pojednostavimo misli za koje je autoru trebalo više od 500 stranica, glavna Jovićeva teza jest da su za raspad Jugoslavije, koja se kao država nije morala raspasti, krivi komunisti, Kardelj najviše od svih. Novokomponirani lideri, bilo da izaberemo Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića (neopravdano) ili kao trećeg uvrstimo Kučana (opravdano), samo su uletjeli u “prazninu” koju je iza sebe ostavio antidržavni koncept socijalističkog samoupravljanja.

Jovićeva pozicija mogla bi se sažeti i ovako: Jugoslavija kao država odumrla je i prije negoli se faktički “raspala”. Ono što se, po Joviću, stvarno raspalo, jest socijalistička ideologija, kako u sovjetskoj, tako i u specifičnoj (antisovjetskoj) jugoslavenskoj varijanti. Da je Jugoslavija bila manje ideološka (kardeljevska) država, mogla se održati i nakon promjene svoje ideologije. Jović u književnom žanru “raspad Jugoslavije” ipak nije prvi koji tvrdi da se radilo o neodrživosti “ideokratskog društva”, točnije njegove “elite” koja je, gonjena vlastitom vizijom, navodno previše negirala realnost. Možda je i plemenita ideja da država treba odumrijeti, piše Jović, no zašto bi baš naša bila prva? Suprotno općem uvjerenju, tzv. realni socijalizmi bili su manje ideološki od jugoslavenskoga, pa tamošnje države nisu dopustile da nakon “promjene paradigme” društvo potone u građanski rat “svih protiv sviju”.

Iako tvrdi da mu je stalo do neke vrste vrijednosno neutralnog znanstvenog istraživanja, u Jovićevoj je knjizi jasno prisutan stav kako je liberalno-građansko društvo “normalno”, “neideološko”, utemeljeno na realnim, postojećim interesima, dok je svaki socijalizam, a osobito jugoslavenski, bio utopistička, neodrživa ideologija. Autora samo zanima kako se jugoslavenska država mogla očuvati. Za socijalizam, pa i kao svjetski proces, upotrebljava lapidarne oznake poput “dominantna vizija je nestala”, dogodio se “raspad ideološke vizije”. Zato i ne može postaviti pitanje zanimljivije od onoga iz podnaslova: ako je Jugoslavija i odumrla, znači li to da se socijalizam raspao?

________________________________

Rick Atkinson za ovu je knjigu nedavno dobio svojega trećeg Pulitzera za djela s povijesnom tematikom. Atkinson, koji se trenutačno nalazi u Iraku, odakle izvještava za svoj matični Washington Post, često naglašava kako ga Drugi svjetski rat zanima već od djetinjstva u Njemačkoj, gdje mu je otac boravio kao časnik američke vojske. "Borbe u Africi 1942. predstavljale su prvi susret američke vojske s njemačkim Wehrmachtom, za koji smo mi bili nespremni - od vojnika u rovovima pa do zapovjednog kadra. Eisenhower, zapovjednik američkih postrojbi, bio je vrlo neiskusan, on nikad prije nije zapovijedao u borbenoj operaciji", veli Atkinson, dodajući kako mnogi Amerikanci ne znaju da je prvi američki protivnik u oslobađanju Europe bila njezina najstarija prijateljica – Francuska, “s kojom smo u Alžiru u studenome 1942. godine vodili prilično krvave borbe”.

PAUL M. MATTHEWS - JEFFREY McQUAIN: "THE BARD ON THE BRAIN: UNDERSTANDING THE MIND THROUGH THE ART OF SHAKESPEARE AND THE SCIENCE OF BRAIN IMAGING", DANA PRESS, 2003.

Ova vrlo intrigantna knjiga neurologa Paula Matthewsa i vrsnog poznavatelja Shakespeareovih djela Jeffreya McQuaina bavi se "razumijevanjem ljudskoga uma kroz Shakespeareovu umjetnost", odnosno psihološkim procesima u Shakespeareovim dramama koji se povezuju s teorijama suvremenih neurologa. Moć, ljubav, obitelj, izdaja, ovisnost, depresija, glavne su teme kojima se bavi ovo djelo. "Ono što mi sada radimo, s novim metodama, na području zvanom kognitivna, odnosno spoznajna neurologija, nije samo istraživanje ljudskog mozga i načina kako on reagira na svjetlo ili kako šalje poruku prstu da se miče, nego se bavimo i nalaženjem odgovora na pitanje kako mozak zamjećuje i shvaća šire slike svijeta - kako se u nama rađa osjećaj ljubavi, ljutnje, mržnje... Ista su pitanja zaokupljala i Shakespearea", izjavili su autori knjige. Paul Matthews našao je odlomke u kojima se Shakespeare bavi specifičnim emocijama i načinima ponašanja: primjerice u Hamleta, koga nesposobnost da donese odluku vodi u depresiju, ili u Orsina iz drame “Na Tri kralja ili Kako vam drago”, koji sam sebe obmanjuje...