ARBEIT!

“A sada svi na svoje radne zadatke!” Tako je nekako Jay Garner, umirovljeni američki general na domovinskoj dužnosti civilnoga upravitelja Iraka, označio početak nove faze u životu uspješno okupirane zemlje. Novi je SAD-dam na mjestu Saddama sazvao šezdesetak znanstvenika, akademika, pisaca i voditelja komunalnih službi, te im poručio kako je došlo vrijeme za povratak svakodnevnim poslovima, e kako bi se u zemlji ponovo uspostavio red. Kazao im je i to da treba stvoriti okruženje koje će omogućiti početak procesa uspostave demokratske vlasti u Iraku u kojoj bi bile zastupljene sve skupine unutar iračkoga društva. A kako netko od pozvanih za sebe ne bi pomislio da ga sama nazočnost na Garnerovu radnom domjenku čini većim no što ga vide osloboditeljske oči, Amerikanci su svoj šezdesetorici lijepo kazali da nisu pozvani kao budući čelnici Iraka nego isključivo kao stručne osobe. To, naravno, ne znači da Irakom neće upravljati vlada stručnjaka. Ona je zapravo već formirana, samo zbog profila stručnjaka kakvi u njoj prevladavaju više nalikuje na generalštab u penziji negoli na civilnu upravu.

NE!

“Ne američkoj vladi! Ne vojnoj vladi! Ne Ahmedu Chalabiju!” Ova su se tri “Ne!” orila Karbalom, gdje su se irački šiiti okupili u spomen na mučeništvo Prorokova nećaka imama Husseina koji je u tom gradu ubijen 680. godine. Hodočasnicima se omakla i mnoga nelijepa riječ na račun “kolonijalista, imperijalista i okupatora”, a šeik Raed Haidari je išao dotle da ustvrdi kako “narod koji se oslobodio okova ne može kontrolirati nikakva sila”.

UBAČENI

Sila, međutim, tvrdi da ona itekako drži stvari pod kontrolom, kao i da sam taj “narod oslobođen okova” nema ništa protiv toga da bude uspješno kontroliran. Prosvjedi nekoliko stotina tisuća hodočasnika u Karbali prezentirani su po američkim medijima kao djelo agenata obučavanih u Iranu i za ovu prigodu ubačenih u Irak. Ubačeni su agenti - kako američke obavještajne službe rastrubljuju preko stupaca uglednoga New York Timesa - mahom pripadnici brigade Badr, oružanog krila Vrhovne skupštine islamske revolucije u Iraku, inače glavne oporbene skupine iračkih šiita sa sjedištem u Iranu, te pripadnici specijalnih jedinica Pasdarana, čuvara stečevina iranske Islamske revolucije.

Šiiti koji čine 60 posto iračkoga stanovništva najavljuju svoj demonstrativni izostanak sa sastanka na koji je Jay Garner pozvao sve predstavnike oporbe svrgnutome režimu Saddama Husseina. Hamid al-Bayati, predstavnik organizacije iračkih šiita u Londonu, kaže: “Ako već govore o demokraciji, onda bi trebali pustiti Iračane da se sami organiziraju.” Ma kako da ne! – odmahuju na to osloboditelji. Samo im još treba da Iračani ustroje državu koja ne bi bila sekularna i u kojoj dužnost Gospodina Boga ne bi obnašala američka batina!

SANKCIJE

A Irak je još uvijek pod sankcijama Ujedinjenih naroda. Jer još uvijek nisu utihnuli oni formalisti koji zahtijevaju da inspektori UN-a dovrše svoj posao i čitav svijet uvjere kako tamo nema oružja za masovno uništenje. Američka administracija prijekim okom pogledava put East Rivera, a potporu joj pružaju i oni koji su do jučer bili spremni staviti svoj veto na odluku koja bi dopuštala vojno kažnjavanje Saddama Husseina zbog prikrivanja oružja čije je postojanje još uvijek nedvojbeno dvojbeno. Ukidanju sankcija bez novoga izlaska Hansa Blixa i družine na teren najglasnije se protivi Rusija. No, i Moskva je počela pokazivati spremnost na kompromis, i to baš nakon što je savjetnik u američkom ministarstvu obrane Richard Perle priprijetio da bi naftni ugovori što ih je Rusija potpisala u vrijeme Husseinove vladavine sada mogli postati ništavnima.

KOFI

Zaboravio si Kofija Annana – primjećujete... Gdje nam je Kofi Annan? – vapite za odgovorom... Kofi nam je Annan, hvala na pitanju, dobro i zdravo, kao što i vama želi. Ako vas pak ne zanima njegovo junačko zdravlje nego njegovo skromno mišljenje o ukidanju sankcija i nastavku inspekcija, donosimo ga u cijelosti: “Inspekcije oružja u Iraku moraju provoditi Ujedinjeni narodi u skladu s postojećom rezolucijom Vijeća sigurnosti. Međutim, Vijeće sigurnosti UN-a može promijeniti rezoluciju.”

PRAVO

Eh da, Kofi nam se Annan malo pustio od kraja, pa je od američko-britanskih oslobodilaca Iraka zatražio da “preuzmu odgovornost u odnosu na civilno stanovništvo te zemlje i da striktno poštuju humanitarno pravo”. Dodao je još kako se “od sveg srca nada da će američko-britanska koalicija predstavljati primjer i da će jasno pokazati da djeluje striktno u skladu sa Ženevskim konvencijama kada se radi o ratnim zatvorenicima.”

Da je Kofi Annan cinik, kao što nije, mogao je upozoriti na svijetli primjer X-Ray logora u Guantanamo Bayu, gdje Amerikanci, kako se otkrilo ovih dana, drže zatočenom i djecu uhvaćenu u Afganistanu pod sumnjom da su tako mali a već talibani.

PLIJEN

Eksponati iz poharanog Nacionalnog muzeja u Bagdadu putuju svijetom, pa tako – gle čuda! – stižu i do Sjedinjenih Država. Poneki od njih biva otkriven i zaplijenjen na carini, dok veći dio – po svemu sudeći – bez većih problema stiže do onih ljepoduha koji se toplo nadaju da će njihove prekrcane sobetine jednoga dana biti jedini dokaz da je nekoć negdje postojao nekakav svijet.

Prošloga je tjedna UNESCO-ova stručna skupina javno iznijela sumnju da su neke od bezočnih pljački iračkih muzeja naručene od strane kolekcionara koji su predvidjeli pad Saddama Husseina i bogomdani kaos koji će uslijediti. U UNESCO-u tvrde da je svjetina raznosila ono što joj je bilo nadohvat ruke, a da su u isto vrijeme temeljito pripremljeni pljačkaši otključavali muzejske trezore u kojima su čuvani posebno vrijedni izlošci.

BECHTEL

U staroj se dobroj Europi oko invazije na Irak, sada kada je – kako se običava kazati – sretno okončana, uzbuđuju koliko i oko punskih ratova. Tračak se zanimanja pojavi tek ako se spomenu koncesije za poslijeratnu obnovu. Europska će komisija tako razmotriti je li prvi veliki ugovor o obnovi Iraka, što su ga Sjedinjene Države dodijelile “Bechtelu”, u skladu s propisima Svjetske trgovinske organizacije. “Bechtelu” je pripala teška ali lukrativna dužnost da obnovi irački elektroenergetski sustav, aerodrome, vodovod i kanalizaciju s početnim iznosom od preko 34 milijuna dolara. Budući da bi se ugovor mogao proširiti i na obnovu bolnica, škola i drugih javnih zgrada, “Bechtelovo” poslovodstvo očekuje da njegova vrijednost za svega godinu i pol bude – dvadeset puta veća od sadašnje.

ČERNOBIL

Služba sigurnosti Ukrajine objavila je na Internetu file pod nazivom “Černobilska tragedija u dokumentima i materijalima”. File se sastoji od 121 dokumenta iz arhiva ukrajinskoga KGB-a s kojih je friško skinuta oznaka tajnosti, a u jednom od njih se jugoslavenske tvrtke “Đuro Đaković” i “Energoinvest” prozivaju zbog isporuke loše zavarenih cijevi višekratne prinudne cirkulacije uslijed čega su u procesu rada nuklearnih blokova mogli nastati kvarovi. U slavonskobrodskom “Đuri Đakoviću” pak tvrde kako je istina da su se na unutarnjoj površini isporučenog cjevovoda pojavile sitne pukotine kroz koje je mogla procuriti radioaktivna tečnost, ali da su ti kvarovi nakon reklamacije sanirani, nakon čega više nije bilo reklamacija. Černobilsku havariju 26. travnja 1985. izazvao je kvar na reaktoru, a ne na “Đurinim” cjevovodima! – kategorični su Brođani. I KGB-ovi fileovi i izjave ljudi iz “Đure Đakovića” slažu se u jednom: i materijal za cijevi i elektrode za varenje dobavljani su iz Francuske. A to opet ne znači da naši ljudi nisu imali svoje prste u rupama na cjevovodu. Ça va, monsieur Sahrinik?

NINA

Za zvukom bubnjeva Babatundea Olatunjija otišla je i Nina Simone. Jedna od najvećih pjevačica u povijesti jazza i soula umrla je u južnoj Francukoj, gdje se skrasila nakon napuštanja Sjedinjenih Država, objasnivši svoj egzil umorom od američke politike. Jer osim što je bila velika glazbenica, Nina Simone je bila i veliki fighter za ravnopravnost, a ta je njezina borba bila iscrpljujuća. Nemoguće je pobrojati sve one jazz i soul standarde koje nitko nije otpjevao tako emotivno kao Nina Simone, pa stoga spominjem samo jednu pjesmu, onu na koju sam pomislio kad sam čuo vijest o njezinoj smrti – “I Put A Spell On You”.

MEŠTAR

U isto je vrijeme stigla vijest o još jednom odlasku: Ljubo Ivančić, jedan od najvećih slikara u povijesti hrvatske umjetnosti, umro je u Zagrebu u 79. godini života. Ovaj je veliki meštar i pjesnik tjeskobe na platnu rođen u Splitu 1925. godine, gdje je i odrastao, a živio je potom na Braču i u Zagrebu. Nakon nagrade na bijenalu u Aleksandriji 1955., otvaraju mu se vrata mnogih galerija, a on kroz njih ulazi na svoj neponovljivi način, ne držeći do trendova nego slijedeći svoj put ka perfekcionističkom iskazivanju onoga što ga tišti i što mu gura kist u ruku.