LINKIN PARK: "METEORA", WARNER BROTHERS

ISTOVAR RIFFOVA

U svojim najboljim trenucima Linkin Park zvuče kao da istovaruju godišnji bruto proizvod riffova u tri minute

Prvijenac Linkin Parka "Hybrid Theory" bio je najprodavaniji album 2001. godine. Dodamo li k tome da je do danas još i udvostručio broj tada prodanih primjeraka, jasno je da je drugi album big business u pravom smislu riječi, i da je malo vjerojatno da ćemo na njemu naići na velika iznenađenja. Doduše, singl "Reanimation" koji je izdan u međuvremenu, ukazivao je na okret k elektronici i hip hopu, ali od toga je na "Meteori" malo ostalo. On je izravan nastavak svojega uspješnog prethodnika. Bend uredno ostaje unutar granica rock'n'rap-žanra, koji se, jednako kao kod desetaka sličnih grupa, temelji na gotovo nepromjenjivu protokolu.

Gitare odvale nekoliko bučnih, pištećih akorda. Osoba A počinje s rapom, nešto vezano za teško psihofizičko stanje, ne predugo. Tu može uletit malo skratchanja ili sl. A onda osoba B povede gromoglasni, vrišteći refren, nešto o patnji, bježanju ili samoći popraćen maksimalnim instrumentalnim doprinosom svih članova grupe.

Također, postoji tendencija da, u trenutku kada osoba B dosegne najvišu frekvenciju, i svi ostali počnu vikati, kao u nastupu kolektivne panike. I tako nekoliko puta. Zvuči jednostavno, ali... Linkin Park su, navodno, snimili čak 40 verzija refrena pjesme "Somewhere I Belong". I ovo je najbolji. No, oni se od konkurencije razlikuju u dvije važne osobine. Puno su fokusiraniji, i u pojedinačnim pjesmama i u cjelini (album traje samo 36 minuta) i dobro funkcioniraju u sporijim pjesmama, power-baladama poput "Easier To Run", koje su obično najslabija točka ovakvih grupa. U svojim najboljim trenucima Linkin Park zvuče kao da istovaruju godišnji bruto proizvod riffova u 3 minute. U najgorima, u rangu su najzloglasnijih soft-rock himni osamdesetih, s kopitajućim šupljim ritmom i drečavim vokalom ("Breaking the habit").

________________________________

KELLY OSBOURNE: "SHUT UP", SONY

Kćerki Ozzyja Osbournea i zvijezdi u Britaniji popularnog showa "The Osbournes" vjerojatno nije bilo teško dobiti podršku unutar glazbene industrije, i to se vidi iz dugog popisa ekipe koja je radila na njezinu prvijencu, na čelu koje je Rick Wake (Celine Dion, Mariah Carey, Jennifer Lopez...). Bučni, brzi pop-rock sam je po sebi dosta bezličan, ali ne bez šarma. Za taj je šarm zaslužna upravo gđica Osbourne, koja ugodno odskače od stereotipa pop-pjevačice, s izgledom mamurne gejše i karakterom jogunaste, krupne tinejdžerke koja terorizira svu djecu u razredu. Bez ambicija koje nadilaze podizanje buke, i bez ciljeva viših od brze zabave, Kelly dosta toga što joj nedostaje kao pjevačici i autorici nadoknađuje zajedljivošću i osobenošću, ali ni to ne pomaže kad dođe do sentiša ("More Than Life Itself") u kojemu zvuči ko zaboravljeni pretis-lonac. U tom se trenutku sjetimo kako je to radila, recimo, Debby Harry, i uviđamo koliko je "Shut Up" bezvezan. Ali ne bih voljela biti osoba koja će to kazati Kelly.

MOUSE ON MARS: "ROST POCKS", BEGGARS TOO PURE

Izdan točno na vrijeme da podsjeti na desetogodišnjicu glazbenog angažmana Jana St. Wernera i Andija Tome, "Rost Pocks" okuplja 15 skladbi iz njihove bogate produkcije EP-ja. Kako je riječ o naslovima koji su do sada predstavljali uglavnom materijal za fanove i kolekcionare, i bili razmjerno nepoznati široj publici koja se oslanja na LP-izdanja, ovo je izvanredna prilika za upoznavanje s opusom ovoga kölnskog dueta. Zanimljiv je i zato što pokazuje način na koji se njihova glazba razvijala od plahih, isprepletenih ritmova i instrumentalnih štucanja i kvocanja, do zabavnih i sasvim nepredvidljivih kompozicija. Posebnu cjelinu čini EP Cache Coeur Naif, suradnja sa Stereolab, grupom s kojom dijele duhovit i emotivan pristup pop-formi.