KREŠIMIR BAGIĆ: GOLI GRAD. ANTOLOGIJA HRVATSKE KRATKE PRIČE, NAKLADA MD, ZAGREB, 2003.

IMA LI QUORUMA ZA ANTOLOGIJU?

Evidentna je Bagićeva želja da u ovom antologijskom izboru istakne vrijednost kvorumaške proze, pa čak i da upozori kako je ona snažno utjecala na formiranje moćnog vala prozaika koji trenutačno dominiraju hrvatskom književnom scenom. Teza je po mojem mišljenju presmiona, a vrijednost dijela kvorumaških prozaika precijenjena

Očito su prošla vremena kad su antologije označavale prijelomnice u povijesti književnosti. Tehnološka revolucija i demokratizacija tiska posljednjih su godina i u nas dovele do pojave mnoštva raznovrsnih antologija.

Iako je proza manje podatna antologiziranju od poezije, suočeni smo i s pravom poplavom novelističkih antologija: s jedne strane su akademsko-profesorski pokušaji da se “temeljito i znanstveno objektivno” osvijetli povijest tog žanra u hrvatskoj književnosti te prezentiraju glavni novelisti (Frangeš-Žmegačeva, Nemecova te Šicelova antologija), s druge su nastojanja mlađih kritičara i pisaca koji nastoje promovirati neke specifične novelističke modele ili generacijske projekte (Šimpraga-Štiks: “22 u ladu”, Lokotar-Rizvanović: “FAKat”, Pogačnik: “Prodavaonica tajni”.

Uostalom, i autor ove antologije već se okušao 1996. godine u sličnom poslu priredivši reprezentativni izbor proze kvorumaškog naraštaja “Poštari lakog sna”.

Osobno držim da je dobro što se pojavljuje tolika količina antologijskih izbora. Antologičarski posao ne treba previše mistificirati; kad su posrijedi reprezentativni izbori recentne književne produkcije, uspjeh najviše ovisi o snazi priređivačeve personalnosti. On, naravno, mora dobro poznavati korpus djela kojima se antologija bavi, ali mora imati i prepoznatljiv koncept, zanimljivu i pamtljivu tezu koju svojim izborom brani. Bagić je nesumnjivo kvalificiran priređivač.

Iako se posljednjih godina uglavnom bavio kritikom poezije, dobro poznaje i proznu produkciju, jer je ipak uspio izbjeći žanrovsku specijalizaciju kojoj je podlegla većina naših kritičara. Sam je bio jedan od ključnih aktera kvorumaškog naraštaja, a kod priređivanja generacijskih antologija velika je prednost kad autor “iznutra” poznaje zajednički senzibilitet, utjecaje lektire i estetske preferencije.

Osnovna Bagićeva teza, po mojem sudu prilično smiona, jest da postoji izravan kontinuitet između pripovjedača koji se pojavljuju osamdesetih oko omladinskog lista Polet i časopisa Quorum s onima koji se afirmiraju devedesetih, za koje je već uobičajen naziv fakovci. Meni se, pak, čini da se oko Quoruma neka izrazitija skupina prozaika osamdesetih uopće nije uspjela formirati. Većina je ljudi koji su tada počinjali pisati zastala u stadiju debitantske knjige. Čak i najtalentiraniji među prozaicima iz osamdesetih, Davor Slamnig (koji sa samim Quorumom nije imao mnogo veze), napravio je pauzu od dvadesetak godina između druge zbirke priča i nedavno objavljenog romana. Kvorumaši su pokazivali mnogo volje da nešto novo učine, nagovještavali nove prozne koncepte (priče od 29 redaka, Bobanov sintetizam), časopis im je bio izvrstan, živ, pun ideja; međutim, pisanje proze im baš nije polazilo za rukom; glavnina je radova ostala na razini diletantskih vježbica.

Jedini kvorumaški autor koji je ostvario kontinuitet objavljivanja knjiga, i uz kojega se stoga vezuje kvorumaški prozni identitet, jest pitoreskni skiper i pisac hermetičnih romana Damir Miloš.

Upitno je i to koliko su se prozaici osamdesetih uspjeli nametnuti kao zasebna skupina u odnosu na one iz sedamdesetih. Sama činjenica da je osamdesetih priča dominantan žanr među mladim piscima nije nikakva specifičnost kvorumaša: pa i fantastičarska generacija započinje pričama, svi su objavili po nekoliko zbirki prije nego što su počeli objavljivati romane.

Uostalom, tako su započeli i prozaici krugovaške generacije; roman je ipak zahtjevniji žanr, traži dugotrajnu koncentraciju i veći izvedbeni napor pa je zapravo prirodno da svaki naraštaj prozaika najavljuje svoju prisutnost kraćim proznim oblicima.

Čini mi se da u radovima kvorumaških prozaika još ne nalazimo dovoljno distinktivnih karakteristika u odnosu na prethodnike: prerano preminuli, talentirani Edo Budiša vrlo je blizak ranim, fantastičarskim prozama Pavličića i Tribusona, a Carmen Klein i rani Stanislav Habjan izlaze iz priča Pere Kvesića. Općenito, i na razini poetike čitavog naraštaja čini mi se da nema još prevelikog odmaka od postmodernističke poetike koju su promovirali pisci sedamdesetih. Naime, već Tribuson, Ugrešićeva, Pavličić i dr. unose u književnost i autoreferencijalnost i citatnost i intermedijalnost (povezivanje književnosti s filmom, stripom, rock-muzikom), što se pretvara kasnije u zaštitni znak kvorumaškog senzibiliteta.

Prozaici, pak, koji se pojavljuju u drugoj polovici devedesetih, po mojem mišljenju, izrazito su distancirani i od fantastičara i od kvorumaša: očituje se to u sklonosti izrazito stvarnosnoj tematici i prosedeu, korištenju urbanog (zagrebačkog i splitskog) žargona, izbjegavanju izravnih metaliterarnih ekskursa popularnih u prethodnom razdoblju, preferiranju čvrsto narativno organizirane priče itd.

Diskutabilnim mi se u ovom izboru čini i uvrštavanje pisaca koji su danas već zašli u šesto desetljeće života: Milka Valenta i Bore Radakovića. Naime, njihovo uvrštavanje nameće pitanje: zašto u ovom izboru onda nema i priča njihovih vršnjaka/inja Dubravke Ugrešić, Vesne Bige, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića, Nede Mirande Blažević, Irene Lukšić, Veljka Barbierija, Josipa Cvetnića i dr.

Dobro, može se reći za Radakovića da je on nešto okasnjeli debitant koji se u književnosti pojavljuje tek u zrelijoj dobi, a doista ima važno mjesto u hrvatskoj stvarnosnoj prozi devedesetih. Ali, Milko Valent nije pretjerano blizak ni kvorumaškom ni stvarnosnom konceptu književnosti. Ako je kriterij samo to da mu se prva zbirka priča pojavila u osamdesetima, onda je isto moglo biti primijenjeno i na Vesnu Bigu i Irenu Lukšić (time bi se ujedno umanjila i izrazita maskuliniziranost ove antologije u kojoj je među 17 odabranih autora zastupljena samo jedna žena).

Poseban je problem uvrštavanje autora koji iskaču iz tradicionalnih žanrovskih odrednica priče. Bagić je tako u svoju antologiju uvrstio i nekoliko eruditsko-enciklopedičkih glosa iz “Enciklopedije ništavila” Stanka Andrića. Taj izbor mi se čini dobrim iako se uz pojam priče tradicionalno vezuje fikcionalnost. Međutim, postmodernizam je, dijelom i na tragu Borgesa, prihvatio mimikriranje priče u esejističku ili čak enciklopedičku formu. No, Andrićevo uvrštavanje otvara pitanje zašto onda nisu u antologiju ušle i neke autobiografske glose iz knjige Julijane Matanović “Zašto sam vam lagala”.

Još je drastičniji previd neuvrštavanje Ivančićevih humorističkih priča iz “Dnevnika Robija K.”. Iako Ivančić zasigurno nije imao ambicija da njegove priče budu tretirane kao “lijepa književnost”, a ni da on sam bude tretiran kao književnik, tim je tekstovima mjesto u ovakvoj antologiji; priče o Robiju K. idu u red najboljih priča objavljenih u Hrvatskoj devedesetih godina (uostalom, kao da i većina Jergovićevih priča nije prethodno objavljena u novinama).

Kad je već riječ o imenima koja mi u ovom izboru nedostaju, spomenuo bih Nevena Ušumovića, Damira Karakaša, Berislava Majhuta, Igora Štiksa, Sanju Lovrenčić, Gorana Nuhanovića, Miroslava Kirina... Ako neki od njih zaključno s dvijetisućitom godinom nisu imali još objavljenu zbirku priča, to ne znači da nisu priče objavljivali u časopisima pa se to moglo iskoristiti za upotpunjavanje izbora.

Zaključujući, rekao bih da je ovaj kritički osvrt polemičan jer je i Bagićeva antologija polemična. Evidentna je njegova želja da istakne vrijednost kvorumaške proze, pa čak da upozori i kako je ona snažno utjecala na formiranje moćnog vala prozaika koji trenutačno dominiraju hrvatskom književnom scenom. Teza je po mojem mišljenju presmiona, teško branjiva, a vrijednost dijela kvorumaških prozaika precijenjena. Ali, rekao sam već u uvodu, važnost antologija danas ne zasniva se na neporecivosti sudova i vječnim vrijednosnim hijerarhijama; zanimljivije su i po mnogočemu privlačnije antologije koje zastupaju originalnu vizuru, koje izazivaju svojim poetičkim postavkama i neobičnim izborom.

BRIAN HOLMES: "HIJEROGLIFI BUDUĆNOSTI / UMJETNOST I POLITIKA U DOBA UMREŽENOSTI", UDRUGA ŠTO, KAKO I ZA KOGA - ARKZIN, ZAGREB, 2003.

LJUBAV NA BARIKADAMA

Dvojezično izdanje, englesko/hrvatsko, zbirke eseja Briana Holmesa, Amerikanca u Parizu, kritičara umjetnosti i kulture te političkog aktivista, dotiče se mnogih fenomena suvremene svjetske umjetničke i političke scene. Od mogućnosti zasnivanja jednog globalnog civilnog društva, oslobodilačkih i porobljujućih potencijala novih komunikacijskih tehnologija, uloge umjetnosti na mjestu njezina križanja s političkim aktivizmom i nove uloge muzeja do dijaloga s estetikom jednakosti francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea.

Budući da su tekstovi uglavnom pisani s povodom i prigodno, raspon od samo 5 godina dovoljan je da neke svoje ideje i sam autor ponovo preispita, promijeni i revidira. No, to nije mana ove knjige, jer Holmes i ne pretendira na pisanje velike teorije, već na promatranje i sudioništvo u svijetu koji se i sam vrtoglavo mijenja. Oduševljenje internetskom zajednicom, cyber-komunizmom, pojavom tzv. anti-globalizacijskog pokreta od prije samo nekoliko godina, brzo je zamijenjeno skepsom, kritikom ili barem otvorenošću za nova iskustva neizvjesne budućnosti. Uostalom, knjiga već naslovom sugerira da se trebamo truditi iščitati “hijeroglife budućnosti”. Jer, simulakrumi jučerašnjih utopija mogu se stvrdnuti u nove dogme, što nas ne sprječava da uvijek iznova ne promišljamo povijest i budućnost revolucionarne imaginacije.

Uzet ćemo konkretan primjer: Holmes je zagovornik i sudionik tzv. antiglobalizacijskih prosvjeda, od Québeca do Genove. Još 2001. piše kako su pokreti masovnih protesta, uključujući izravnu konfrontaciju, osnova mogućnosti transformacije današnjeg društva. I sada slijedi najprovokativnija teza: to su akcije u kojima umjetnost ima glavnu ulogu, svi mogu umjetnički djelovati. Zvuči uzbudljivo, autor to piše iz iskustva, a pokušajte se sjetiti svojega, ako ga imate; kako vam ulična konfrontacija može promijeniti život: prvo, u takvoj situaciji dotičete konkretne granice svojih prava, na vlastitu tijelu osjećate ono najgore u sistemu, a to vam je i potrebno; drugo je doživljaj solidarnosti, uzajamne podrške, svi pomažu jedni drugima, nema hijerarhije, “kada netko smogne hrabrosti baciti limenku suzavca natrag na policiju, odmah ga zavolite”. To je ljubav na barikadama, no u hrvatskom političkom životu poznaju je valjda samo nogometni huligani.

Treći važan doživljaj je osjećaj slobode grada. Hodate prometnicama, ekscentrično se odijevate, plešete na ulicama... Iako hrvatskim gradovima poznata uglavnom iz desne perspektive, zavodljivo zvuči teza kako je danas “jedini tulum u gradu, jedina zona gdje se doista možete ushititi, ona 100 posto politička”. Genova, a još više događaj od 11. rujna u New Yorku, svojevrstan su uvod u prekretnicu, ako ne već i prekretnica sama: počeo je hod po žici, između kaosa urbanog rata, u kojemu demonstranti postaju meta, i povratka pristojnom konsenzusu parlamentarne ljevice i desnice koji ignorira smrtonosna proturječja globaliziranog kapitalizma.

Ovdje nećemo načinjati problem nasilja, prave i, od strane države, izmišljene “teroriste”. Reći ćemo nešto o estetičkom momentu u logikama protesta. Barem u ovoj knjizi Holmes nikako da odustane od zagovaranja karnevalizacije, usprkos mnogim kritikama koje su izrečene na antipolitički potencijal “estetizacije” prosvjeda. Kako pronaći nove oblike političkog organiziranja, ne negirajući kulturu, ali i ne pristajući da svaki otpor skonča u novoj puko kulturološkoj činjenici, problem je koji ostaje otvorenim.

Holmes na kraju knjige, u razgovoru s Borisom Budenom, prenesenom iz magazina Kulturrisse, naglasak, sasvim prosvjetiteljski, stavlja na samoobrazovanje. Transnacionalna, transkulturna ljevica trebala bi podučavati o izvorima sukoba u globaliziranom svijetu, ne samo o simptomima. Pred onima koji bi mijenjali svijet novi su radikalni edukacijski napori, godine učenja, ne samo aktivizma.

________________________________

Knjiga Pija Moe, bivšeg člana komunističke gerile, svojim je napadačkim stilom, neobičnim tezama i prozivanjem mnogih istaknutih ličnosti toga doba doslovce zgrozila kako ljevičare tako i brojne povjesničare. No, to joj je, očito, samo pomoglo da zauzme drugo mjesto na listi najprodavanijih publicističkih knjiga u Španjolskoj. Knjigu i njezine teze zdušno su, dakako, prihvatili negdašnji Francovi sljedbenici. "Franco se nije htio buniti protiv demokratske vlasti, nego je htio djelovati u cilju sprječavanja revolucije", tvrdi, među inim, Moa, koji također piše da je "gomili komunističkih divljaka" jedini cilj bio uništenje Španjolske...

"THE MATRIX AND PHILOSOPHY" (EDITOR: WILLIAM IRWIN), OPEN COURT PUB., 2002.

Neo ili Keanu Reeves, glavni junak kultne filmske trilogije "Matrix", u esejima sabranim u ovoj knjizi povezuje se s mnogim više ili manje povijesnim ličnostima, poput Bude, Krista, Sokrata. Matrix-eseji bave se brojnim filozofskim i socio-psihološkim pitanjima - prirodom istine i stvarnosti/realnosti, ne/mogućnostima slobodne volje, problematikom uma i tijela, kao i otuđenja pojedinca u društvima kasnoga kapitalizma... Riječju, je li stvarnost u kojoj smo uvjereni da živimo samo iluzija? I u kakvom su odnosu realnost i iluzija? Budući da se drugi dio trilogije, "Matrix Reloaded", upravo počeo prikazivati u kinima, možda nam ta pitanja nakon gledanja filma budu ipak nešto jasnija...

"THE ART OF THE MATRIX" (EDITORS: SPENCER LAMM, ANDY WACHOWSKI), NEWMARKET PRESS, 2002.

Odmah valja kazati da je riječ o prvom i jedinom "priručniku" za bolje razumijevanje filma "Matrix", koji su licencirali braća Wachowski, autori filma. Kao što govori i sam naslov, ova knjiga - obavezna literatura za sve fanove "Matrixa" - donosi brojne skice i nacrte za film, odnosno likovno potpuno razrađeni scenaristički koncept filma. Podsjetimo, autori crteža i scenarija su braća Wachowski, koja su, kao što se uvelike vidi iz ovoga djela, i veliki fanovi stripa.