NAVODNI POKRET

U petoj godini vladavine kancelara Schrödera može se dobiti dojam kao da se ulica iznova politizirala. Samo je u Berlinu demonstriralo pola milijuna ljudi protiv rata u Iraku.

Prvoga svibnja širom zemlje sindikati su mobilizirali milijun ljudi u borbi protiv Agende 2010. Svakih nekoliko tjedana izgleda kao da je sve na kocki, u tolikoj mjeri da se mase moraju “pokazati”. Negodovanje stanovništva izraženo Na ulici, i u komentarima se začuđujuće iskreno prevodi kao stajalište suverena. Postoje izbori, predstavnički sustav, no potreba za nesvakodnevnim plebiscitima je velika...

Dotle Schröderova slava “mirovnjačkog” kancelara žudi za još nečim. Naime, masovne demonstracije koje podupiru vladu upravo su magičan trenutak. Plebiscit u pravom trenutku trebao bi pokazati kako izabrani predstavnici, čim postane ozbiljno, mogu dobiti nepodijeljeno povjerenje sviju. Schröder s time računa. On je taj koji određuje tko su to u određenom trenutku “svi”: narod, parlament, stranka, katkad samo frakcija ili kabinet. On zna proizvesti takav škripac u kome će zaoštriti pitanje suglasnosti sa svojom politikom te ga pretvoriti u promoviranje svoje osobe. No, i kada takvo slaganje redovito rješava u svoju korist, ono je, u smislu političke ideje ustava, znak slabosti.
THOMAS E. SCHMIDT, njemački novinar, u Die Zeitu

SVEMIR I STRAST

Nema ničega što je znanstvenoj fantastici urođeno. Sve ovisi o ljudima koji pišu SF. Pišu li ga različiti ljudi, i rezultat će biti različit. Ja sam pokušavao iskrčiti moralno uzvišen teren za jednu svemirsku epopeju posvećenu ljevici. Bila je to moja strasna misija. Savršeno je moguće napisati ljevičarsku svemirsku epopeju ili socijalistički SF, kako god. Zašto ne. Neka cvjeta tisuću cvjetova...
IAIN BANKS, britanski pisac, na FreeBase

NIJANSE DESTRUKCIJE

Na čemu se zasniva razlika između konvencionalnog naoružanja i nekonvencionalnog (nuklearnog, radiološkog, biološkog, kemijskog), koje se smatra oružjem za masovno uništenje? Proizlaze li kriteriji razlikovanja iz nesrazmjerne ubilačke moći ili iz barbarskog mehanizma smrtonosnog djelovanja? Drugim riječima, radi li se o kvalitativnim ili o kvantitativnim kriterijima?

Za svakog liječnika, mehanička klasifikacija koja se odnosi na učinke ili mehanizme djelovanja sistema naoružanja nije samo neumjesna, s obzirom na ljudske patnje, nego je i neutemeljena.
CHANTAL BISMUTH i PATRICK BARRIOT, francuski liječnici, u Le Monde diplomatique

________________________________

MILAN KUNDERA, češki pisac, u Le Monde diplomatique

Godine 1975., nakon što sam zauvijek napustio svoju domovinu koju je okupirala ruska vojska, našao sam se na Martiniqueu. Vjerojatno sam, barem na neko vrijeme, želio zaboraviti na svoj položaj emigranta. No, to je bilo nemoguće: preosjetljiv, kakav sam bio spram sudbine malih zemalja, tamo me je sve podsjećalo na moju Češku; utoliko više što se moj susret s Martiniqueom odvijao u trenutku kada je njegova kultura bila u strasnom traženju svojega vlastitog izraza.

Što sam dakle znao o tome otoku? Ništa. Samo ime Aimea Césairea, čije sam pjesme odmah nakon rata, u svojoj sedamnaestoj godini, čitao u jednom češkom avangardnom časopisu.

Sve je počelo s Césaireovom pjesmom “Dnevnik povratka u domovinu”, iz 1939. godine: povratak jednog crnca na neki od crnačkih antilskih otoka, bez ikakve romantike, bez ikakva uljepšavanja.

Césaire ne upotrebljava izraz ljudi crne rase, on namjerno govori crnčuge i u pjesmi se pita, bez ikakva uvoda: tko smo mi? Bože moj, tko su zapravo oni, ti crnci s Antila? Oni su tamo silom dovedeni iz Afrike u 17. stoljeću, ali odakle točno? Iz kojeg plemena? Kojim su jezikom govorili? Čitava ta prošlost je zaboravljena. Giljotinirana. Giljotinirana dugim putovanjima u utrobama brodova, među leševima, kricima, suzama, jecajima, ubojstvima i samoubojstvima. Ništa nije ostalo nakon tog prolaska kroz pakao. Ostao je samo zaborav: temeljan i utemeljeni zaborav.

Nezaboravljeni šok zaborava pretvorio je otok robova u teatar snova, jer samo putem snova mogli su stanovnici Martiniquea zamišljati svoje osobno postojanje, stvoriti sjećanje o postojanju. Nezaboravljeni šok zaborava uzdigao je narodne pripovjedače u red pjesnika identiteta…

Povijest, sa svojim kretanjima, ratovima, revolucijama, kontrarevolucijama, poniženim narodima, ne zanima romanopisca kao predmet oslikavanja, pripovijedanja ili tumačenja. Romanopisac nije sluga povjesničara, i premda njega Povijest oduševljava i nadahnjuje, ona je za njega samo vrsta usmjerenog snopa svjetlosti koja kruži oko ljudskih sudbina i osvjetljava nepoznate i neočekivane mogućnosti koje se za mirna vremena bez potresa ne mogu otkriti, zato što ostaju sakrivene, nevidljive.

NOAM CHOMSKY, američki publicist, na Z-Netu

Sjedinjene Američke Države oduvijek su imale ambivalentan odnos spram Evrope. Željele su ujedinjenu Evropu kao efikasnije tržište za američke korporacije, željele su velike prednosti na vagi. S druge strane, uvijek su bile zabrinute opasnošću da bi Evropa mogla otići u drugom smjeru. Mnoge rasprave o pristupanju istočnoevropskih zemalja EU povezane su s time. SAD snažno podupiru proširenje u nadi da će te zemlje biti prijemčivije za američki utjecaj, da će biti sposobne oslabiti jezgru Evrope, koju čine Francuska i Njemačka, velike industrijske zemlje, koje bi mogle krenuti u nezavisnijem pravcu.

Isto tako, u pozadini je dugotrajna američka mržnja prema evropskom sustavu socijalne države, koja osigurava pristojne nadnice, radne uvjete i povlastice. To se vrlo razlikuje od američkog sistema. Zato one ne žele postojanje toga modela jer je on za njih opasan. Ljudi dobiju čudne ideje. Zato je vrlo otvoreno rečeno kako će pristup istočnoevropskih zemalja, s niskim nadnicama, represijom nad pravima radnika itd., pomoći da se potkopa društveni i radnički standard u Zapadnoj Evropi, a sve na veliku korist SAD-a.