BLUR: "THINK TANK", EMI

PROPOVIJED PREOBRAĆENIMA

Dosta je kritičara ovaj album proglasilo najboljim u karijeri grupe. S tom bi se ocjenom bilo lako složiti da nije - tajminga

Malo je koja grupa bila tako često otpisivana, i to svaki put iz (teoretski) sasvim uvjerljivog razloga. Prvo kao rock-varijanta boy-banda, potom kao luzeri iz dvoboja s Oasis, onda kao ostatak iz prošlog svršenog vremena britpopa, i na koncu kao grupa koju napuštaju vitalni članovi. I uistinu, trend koji ih je izbacio na scenu se ugasio, grupa je izdala album Greatest hits, članovi su se rasuli po solo-projektima... Generalno, nakon toga slijedi ili razlaz ili postupno klizanje u beznačajnost. No za Blur svako je otpisivanje funkcioniralo kao novi poticaj.

Aduti benda – konstantno usvajanje novih, različitih glazbenih stilova, uz istodobno zadržavanje karakteristične britanske gorko-slatke melodičnosti te sposobnost da se izraze neobično čistom i jednostavnom melodijom i emocijom – prostiru se u svih 13 pjesama, posebno u "Out of Time", dostojnom sljedbenicom njihovih najljepših balada. Odlazak gitarista Grahama Coxtona rezultirao je albumom koji nije baziran na gitari, ne pokreće ga čak ni uobičajeni rock-pogon. Njegova je odsutnost primjetna, ali upravo je jedna od najboljih strana albuma to što se Coxtonova jaka muzička osobnost nije pokušala na brzinu zamijeniti imitacijom (što bi, po svoj prilici, rezultiralo tek bezveznijom verzijom nekog starog albuma), nego su izvukli najbolje iz onoga što je ostalo.

U pomoć su priskočili i visoko-kotirajući najamnici poput Fatboy Slima i Williama Orbita, koji su nekonvencionalnim zvukovima, sampleovima i drugačijim pristupom ritmu doslovno "protresli" neke malo uspavane pjesme. Nekolicina pjesama, kao na basu temeljeni funk "Brothers & Sisters" nalikuje na Gorillaz, Albarnov uspješni side-projekt, a pažljiviji će slušatelji uočiti koliko mnogo kompozicije duguju Bowiejevom "Lodgeru" iz 1979., albumu s kojim dijele eksperimentalni duh, zvučno bogatstvo i ljubav prema afričkim i orijentalnim muzičkim elementima. Dosta je kritičara ovaj album proglasilo najboljim u karijeri grupe. S tom bi se ocjenom bilo lako složiti da nije jedne osobine koju su njihovi stariji radovi imali, one koju se ne da ni kupiti ni patvoriti. Tajming.

Nekoć su naočigled preturali glazbene horizonte svoje generacije. Danas, izvrstan koliko god da jest, "Think tank" je ipak propovijedanje preobraćenima.

________________________________

MARTIN L. GORE: "COUNTERFEIT 2", MUTE

Na drugom albumu obrade tuđih pjesama Martin Gore zorno demonstrira razloge zbog kojih, iako već 3 desetljeća piše sve pjesme Depeche Mode, iste ipak najčešće pjeva neko drugi. Dok se na prvom EP-ju iz 1989. materijal sastojao od nekolicine delikatnih skladbi koje su odgovarale njegovom sentimentalnom glasu, novi je zbirka naslova koji oslikavaju dobar, ali predvidljiv glazbeni ukus (Eno, Reed, Lennon, Iggy Pop...) i nemaju ništa zajedničko s Goreovim predotjeranim i slabokrvnim pjevačkim mentalitetom. S vrlo malo upletanja u originalnu kompoziciju, 11 pjesama odradi u gotovo nepromijenjenom elektro-ritmu, kao umorni animir-muzičar u polupraznom hotelskom baru.

Najteži trenutak za sve ljubitelje rocka je verzija Caveova "Lovermana", pjesme s krv-znoj-sperma tekstom, kumulativnom dinamikom i opsesivnom energijom koja naprosto vapi za bjesomučnom izvedbom luđaka koji plazi po podu i struže po zidovima, a ovdje je zatječemo okrutno umorenu sintisajzerom, amputirane strasti i angažmana. A što pop-zvijezde nagoni da uporno obrađuju kabaretske standarde Kurta Weilla, i pritom zvuče kao deprimirani weimarski transvestiti, izmiče mojoj sposobnosti zaključivanja.

GOLDFRAPP: "BLACK CHERRY", MUTE

Debi dueta Goldfrapp, Felt Mountain, bilo je jedno od najosobenijih izdanja 2000. godine. S bajkovitom, u mahovinu zaraslom, ponešto teutonskom atmosferom, u prvi je plan izbacilo vilinski glas Alison Goldfrapp, koji se neprimjetno stapao s atmosferičnim instrumentalima. Na "Black Cherry" pastorala je zamijenjena urbanošću, eterična elegancija PVC-upadljivošću, a tolkienovska magija disko-groznicom ("Strict Machine" blizanka je Moroderove "I Feel Love"). Ozračje zasićeno sofisticiranom perverzijom nije nestalo, ali je preuzelo novu estetiku retro-kiča koja nije neintrigantna i nije bez šarma, ali bi mogla gorko razočarati fanove njihova prethodnog albuma. Jedina stvar koja se nije promijenila jest senzualnost s kojom Alison odmijauče tekstove, neometena njihovom besmislenošću.