MICHAEL HARDT, ANTONIO NEGRI: "IMPERIJ", ARKZIN - MULTIMEDIJALNI INSTITUT, ZAGREB, 2003.

RADOST KOMUNIZMA

Je li posrijedi ton "Komunističkog manifesta" za 21. stoljeće, teško je reći. No ako stoji teza da je teorija onoliko dobra koliko s njom možemo nešto učiniti, budućnost je borbe na tragu teza iznesenih u knjizi "Imperij" - izvjesna

Knjiga Imperij, koju su zajedno napisali “učitelj i učenik”, Antonio Negri i Michael Hardt, neobična je knjiga – knjiga fenomen. Pri tome ne mislimo samo na njenu neobično dobru prodaju i na jednako dobar prijem kako u popularnoj tako i u akademskoj kulturi. Riječ je, jednostavno, o tome da su autori napipali i djelomično zadovoljili stvarnu potrebu, potrebu ljevice u svijetu, posebno komunističke, da se trgne iz dogmatskog drijemeža. Reći takvo što nije nikakvo pretjerivanje, jer danas polako postaje očito da se oko nekih centralnih problema, iznesenih u ovoj knjizi, postavljaju, razvrstavaju i dijele ne samo pojedini kritičari i akademske škole mišljenja, već i aktivni sudionici pokreta, kako tzv. antiglobalizacijskog u užem smislu, tako i pojedine političke stranke i sindikati.

Činjenica što je knjiga u nas izašla sada, tri godine nakon pojave originala, mogla bi se od nedostatka pretvoriti u prednost. Konzumenti vladajućih moda na intelektualnom tržištu i trendseteri hrvatskog javnog mnijenja odbacit će ovakvu literaturu sada, jednako kao i prije tri godine. No, možda je širi domaći kontekst, naročito nove mlade generacije, sada spremniji shvatiti našu uključenost u globalne tokove svjetske povijesti. Neke od osnovnih teza knjige Imperij izložit ćemo, pak, na način da odmah prikažemo i prigovore, koji su se iskristalizirali u brojnim kritikama. Bit će to svojevrsna tablica argumenata i protuargumenata.

U knjizi Imperij autori tvrde: Nacionalna država promijenila je svoje značenje. Suverenost je danas prenesena na globalni Imperij.

Kritičari prigovaraju: Propast nacionalnih država je u knjizi precijenjena, prikaz samog Imperija je suviše nejasan, imperijalizam nije završena faza.

Imperij: Imperij je nova paradigma, postmoderna faza kapitalizma u uvjetima nadziranog društva.

Kritika: Podjela kapitalističkog razvoja u faze i paradigme sugerira stabilnost poretka, unutrašnji sklad koji podcjenjuje proturječja, a time, usprkos svom inzistiranju na aktivizmu, ne ostavlja puno mjesta subjektivnim snagama promjene.

Imperij: Razlikovanje Prvog i Trećeg svijeta izgubilo je smisao, bogatstvo i siromaštvo možemo naći posvuda.

Kritika: Još uvijek postoje drastične zemljopisne razlike. Hardt i Negri olako generaliziraju uvjete koji postoje samo u najrazvijenijim zemljama na cijeli svijet.

Imperij: Evoluciju kapitalizma pokreće samo mnoštvo i njegov otpor, što prisiljava kapital da stalno reorganizira način proizvodnje. Staromodno rečeno: klasna borba je motor svakog razvoja.

Kritika: Isticanje samo strane sukoba rada i kapitala zanemaruje ulogu konkurencije među kapitalistima, kao važan motiv inovacije i razvoja. Pojam mnoštva, koji se ponekad izjednačuje s proleterima, ponekad s radničkom klasom, a ponekad sa svim ljudima koji trpe pod vlašću kapitala, toliko je nejasan da ne može definirati niti potencijale za otpor, a kamoli konkretne povijesne subjekte borbe.

Imperij: Mnoštvo i Imperij stoje u nepomirljivom antagonizmu.

Kritika: Imperij nije subjekt, već društveni odnos u koji su svi realni subjekti uključeni. Svaki otpor, svaka subverzija nisu automatski emancipatorni! Konstruiranjem dva suprotstavljena bloka – Imperija i Protuimperija – ispada da je moć nešto ljudima izvanjsko, što proturječi drugoj tezi knjige, onoj po kojoj smo svi, do u dubinu psihe i tijela, određeni kapitalom. Umjesto da eksploatiramo jednostavne dihotomije, autori preziru dijalektiku, analizirajmo pojave u njihovoj ambivalentnosti.

Imperij: Dvije teze iz knjige postale su lozinke tzv. antiglobalizacijskog pokreta: svi ljudi imaju pravo na zajamčeni dohodak i na globalno, svjetsko državljanstvo!

Kritika: Duh cijele knjige protivi se zaštitnicima nacionalne države, a onda se zahtijeva zajamčeni dohodak. Od koga? Isto tako knjiga slavi pokretljivost mnoštva, migrante, nomade, hibridne identitete. Zahtjev za globalnim državljanstvom može se shvatiti i kao usluga kapitalu, a ne mnoštvu, od kojega većina ne bi “putovala” bez nevolje i prisile. Isto tako nije dokazano da su migranti po sebi buntovni. Naravno, ako ne mislimo samo na “urbana plemena” antiglobalizacijskih prosvjednika, koji si mogu priuštiti “revolucionarni turizam”.

Ovaj kratki pregled ima svrhu da vam ilustrira koliko je Imperij ambiciozno napisana knjiga. Sintetički i panoramski s jedne strane, a borbeno, na momente i s poetskom emfatičnošću, s druge strane. Je li to ton Komunističkog manifesta za 21. stoljeće, teško je reći.

Mnogi kritičari su primijetili da se događaji od 11. rujna i američki odgovor na njih, koji je (za sada) kulminirao ratom protiv Iraka, ne uklapaju u osnovnu tezu knjige. Naime, po Hardtu i Negriju, Imperij je novi stadij, era ili paradigma kapitalističkog društva. Trenutno je na djelu Drugi imperij, kojeg ne čine samo SAD, ma koliko to bilo popularno tvrditi. Najbolje bi ga bilo opisati kao - državni udar SAD na Prvi imperij.

Za razliku od apologeta i kritičara, misaonih nastavljača Hardt/Negrijevog pothvata je malo, ali postoje. Neki su okupljeni oko časopisa Multitudes, koji izlazi u Francuskoj. No ako stoji ono da je teorija onoliko dobra koliko s njom možemo nešto učiniti, budućnost je borbe na tragu teza iznesenih u knjizi Imperij izvjesna. Te borbe raznih političkih pokreta će biti, utoliko više što je gotovo svaki oblik subverzije drag autorima. Da su Hardt/Negrijev poziv na pobunu mnogi shvatili ozbiljno, dokaz je i postojanje obavještajno-policijske literature, poput članka Toni Negri, profile of a terrorist ideologue u časopisu Executive Intelligence Review. Čime će, pak, ta borba rezultirati, drugo je pitanje.

DRAŽEN LALIĆ: “SPLIT KONTRA SPLITA (POGLED SOCIOLOGA NA PROBLEME JEDNOGA GRADA)”, NAKLADA JESENSKI I TURK, ZAGREB, 2003.

URBICID IZNUTRA

Propadanje gospodarstva, nezaposlenost, socijalna ugroženost, nasilje, narkomanija, prometna izoliranost, nasilje, urbanistička devastacija, korupcija, problemi pravosuđa, kriza kulturnog života, politički ekstremizam... Jesmo li što propustili? Ako je riječ o ključnim problemima suvremenog Splita, odgovor je – da, lako moguće, ali ovo su ipak najbitniji problemi suvremenog Splita.

Sve te probleme nepogrešivo detektira i Lalić u “Splitu kontra Splita”, raskrinkavajući pritom podjednakim aršinom i agresivni mentalitet doseljenika kao i malograđanštinu bolećivog lokalpatriotizma koji - nalazeći za sve probleme današnjeg Splita stereotipni odgovor u priljevu stanovništva iz Dalmatinske zagore i Hercegovine – stoji čvrsto ukotvljen u “boljoj prošlosti”, po mogućnosti negdje u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća, koja svijetu zapravo i nema što ponuditi osim nostalgije za kavansku upotrebu...

“Split kontra Splita” još je jedan nezaobilazan Lalićev doprinos razvoju ovdašnje sociološke teorije, ako ni zbog čega onda zbog metodološkog pristupa, tj. kvalitativne metode istraživanja, koju u ovoj knjizi pretače u jednogodišnji (mikrosociološki) osobni dnevnik (u prvom dijelu knjige), dok drugi dio knjige čini Analiza iskustvene građe. Naime, Lalić ovim ispravlja “nepravdu” zapostavljenosti autobiografije-dnevnika kao moguće forme korištenja etnografske i autobiografske metode u (domaćoj) sociologiji, baš kao što je u knjizi “Torcida – pogled iznutra” (AGM, Zagreb, 1993.) pionirski promovirao metodu promatranja sa sudjelovanjem, posebno čestu u okviru “chicaške škole” sociologije.

I u ovom slučaju, puko nizanje statističkih podataka Lalić nadomješta iskustvenom građom, no tu je i najveća slabost ove knjige: jer Lalićev dnevnik je pomalo – dosadan. Pisan je predvidivo, izrazito komentatorski obojeno, gotovo po špranci: događaj - njime izazvana introspekcija - prigodni citat mudrog autora... Zbog čega je ovu knjigu zapravo moguće čitati i obrnutim, deduktivnim redoslijedom: analiza pa dnevnik s prizvukom "naknadne pameti". Dakako, na štetu efektnosti odabira navedenog metodološkog pristupa.

I zato, kada se Lalić u drugom dijelu knjige na jednom mjestu pita je li uistinu bilo pametno da se analiza temelji na njegovom dnevniku, to je jedno od pitanja na mjestu.

U svakom slučaju, Lalić ovom knjigom daje svoj neskromni doprinos dijagnosticiranju "stanja", prema čemu će se valjda, jednog lijepog dana, formirati i interdisciplinarna "terapija", nakon koje će i Split, možda, napokon prestati funkcionirati kao grad slučaj.

Pa će valjda i pasivne reakcije Splićana, poput one jednog Lalićevog sugovornika iz dnevničkog dijela knjige (čudeći se autorovoj ideji da uopće napiše nešto o Splitu, sugovornik kaže: "A šta možeš pametno napisat o ovom ludom gradu? Ovaj grad je u kurcu. Evo ti naslov knjige: 'Grad u kurcu'"), biti uistinu tek verbalni ekshibicionizam.

BÉLA HAMVAS: "KAP PROKLETSTVA", MIRAKUL, ZAGREB, 2003.

RAZBIJAČ MASKI

Sve u čemu smo povjerovali da smo “ja”, lažno je – Hamvas skida maske i razbija ih, neprestano izlazi iz svakog oklopa koji ga je prekrio

"Kap prokletstva” knjiga je s dvije zbirke eseja (“Tajni zapisnik” i “Silentium”) mađarskog književnika, filozofa, esejista, prevoditelja i antologičara Béle Hamvasa. Radi se o značajnom dijelu Hamvaseve grandiozne esejističke i spisateljske djelatnosti, čiji smo dio imali prilike upoznati tokom devedesetih godina. Hamvas se na evropskom misaonom obzoru ističe kao jedna, nedvojbeno, posve iznimna ličnost. Za njegov je stvaralački i životni put pogotovo važna, osobito vrijedna međusobna analogija - Hamvaseva vjerodostojnost – kako u tekstu, tako i u životu.

Upravo zbog te vjerodostojnosti, zbog nepodilaženja ideologijskoj diktaturi u mađarskoj kulturi nakon Drugog svjetskog rata, čiji je vinovnik i siva eminencija bio filozof György Lukács, Hamvas je kao stvaralac i čovjek bio osuđen na ignoranciju i šutnju od strane javnosti. Do kraja života Hamvas je živio u anonimnosti, preživljavajući teškim fizičkim radom, bez recepcije i javnog priznanja svega što je tokom dugih godina stvarao.

Eseji sadržani u “Tajnom zapisniku” i “Silentiumu” nastali su u najplodonosnijem Hamvasevom životnom razdoblju, između 1947. i 1949. godine. Za njih, za razliku od nekih ranije prevedenih Hamvasevih eseja, nije toliko karakterističan ironijsko–epikurejski ton niti pjesnička zanesenost prirodnim simbolima. Eseje u ovim dvjema zbirkama nosi jedan, za nekoliko nijansi tamniji ton – ton dubokog sazrijevanja i borbe protiv kvarenja i pomutnje zbilje, protiv kvarenja i gubitka bitka, prije svega vlastitog. Upućeni u Hamvasevo djelo znaju da se radi o umjetniku koji je u svetim knjigama iskona vidio sveukupnost metafizičkog znanja i mudrosti.

Hamvas je, polazeći od Heraklitove misli da je “sve jedno”, odnosno da se sve nalazi u svemu, ukazivao na jedinstvo drevnih sakralnih tradicija, od egipatske, kineske, perzijske, indijske, židovske, kršćanske, izvodeći iz njih vrlo uvjerljive, iznijansirane i lucidne analogije. U njegovim svježe prevedenim esejima što ih donosi ova knjiga, Hamvas, pišući o današnjem nedostatku tradicije koji sugerira raspad, apokalipsu, piše o vlastitoj borbi da se taj strah od razjedinjenosti i omamljenosti vrtlogom, mrakom, prevlada, da se, uz pomoć svjesnosti jedinstva prirode i božanskog, uz stalnu budnost individue i stalni uvid u sveukupnost, život vodi u svojoj punoj otvorenosti.

To je, za Hamvasa, ujedno i način da se zlatno doba drevnih sakralnih tradicija ponovno probudi, da se, njegovim riječima rečeno, pronađe “Sunčana svjetlost, smisao, moral, vedrina, spokoj, mir. Sve ono čega danas nema.” Njegov je cilj doprijeti do svog – čovjekovog pravog lica. Sve u čemu smo povjerovali da smo “ja”, lažno je – Hamvas skida maske i razbija ih, neprestano izlazi iz svakog oklopa koji ga je prekrio. Njega zanima samo svježa koža koja je toliko osjetljiva da može osjetiti svaki šum vjetra i lišća, čiji je govor sličan pjevu ptica. Takav se čovjek, kaže Hamvas u eseju “Kap prokletstva”, po kojem je ova zbirka eseja nazvana, “može prepoznati po tome što mu je normalno stanje zanos. Ne viđenje, već priviđenje. Ne realnost, nego miraculum.”

Snaga, opojnost i veličina Hamvaseve misli i rečenice upravo je u njegovoj budnosti – u tome što je sposoban vidjeti sebe i razgolititi se i u, za većinu drugih stvaralaca, nepoželjnim okolnostima, kada je sposoban reći da je “djelo velika parada”, a “umjetnost izraza nespretna samodopadnost”, i da je “zahvalan svojim djelima što su ga tako mnogo čemu podučila”.

________________________________

Nedavno je iz tiska izišla nova biografija Benjamina Franklina, jednog od “očeva utemeljitelja” američke nacije, diplomata, znanstvenika, izumitelja, izdavača i pisca... Autor knjige je novinar Walter Isaacson, bivši prvi čovjek CNN-a i časopisa Time. "Ben Franklin je najomiljeniji, najzanimljiviji i najfascinantniji od svih utemeljitelja naše nacije. On je posjedovao najbolji instinkt za demokraciju. Prije revolucije, bio je trgovac, jedini među utemeljiteljima Sjedinjenih Država. Nije bio elitist, vjerovao je da je temelj demokracije osjećaj poštovanja koji bi vlast trebala imati prema svakom svom građaninu", izjavio je Isaacson, podsjećajući da je Franklin izmislio gromobran, bifokalne leće, kao i novi tip peći za domaćinstva, koja se i danas naziva “Franklinova peć”.

FRANK ZOELLNER, JOHANNES NATHAN: "LEONARDO DA VINCI: THE COMPLETE PAINTINGS AND DRAWINGS", TASCHEN AMERICA, 2003.

Ovo izdanje "sabranih djela" slavnoga Leonarda da Vincija (1452.-1519.) zapada 150 dolara, sadrži blizu 700 stranica, i predstavlja do sada najkompletnije, a po mnogima, i najljepše djelo o Leonardovu radu. Nakladnik posebno ističe činjenicu da su čelnici galerije u dvorcu Windsor prvi put dozvolili da se publiciraju reprodukcije Leonardovih crteža, koji se nalaze u dvorcu. Par riječi i o autorima knjige: Frank Zoellner predaje renesansnu i modernu umjetnost na Leipziškom sveučilištu, dok Johannes Nathan predaje na New York University kao i na Sveučilištu u švicarskome Bernu.

ANDREW DALBY: "LANGUAGE IN DANGER: HOW LANGUAGE LOSS THREATENS OUR FUTURE", ALLEN LANE, 2003.

Gašenje mnogih jezika obilježilo je 20. stoljeće; bilo je, stoga, za očekivati da će se taj trend nastaviti i da će početkom 21. stoljeća svaka dva tjedna, kako su kazivale neke apokaliptične projekcije, s lica Zemlje nestajati po jedan jezik. Ako su navedene tvrdnje točne, pita se Andrew Dalby, autor ove knjige, postaje li nam time i kultura svakim danom sve siromašnija. "Svatko koga zanima budućnost naše kulture, potrebuje odgovore na ova pitanja", veli Dalby, čije se djelo, ukratko rečeno, pozabavilo "životnim ciklusom" raznih jezika – njihovim rođenjem, trajanjem i međusobnim utjecajima, te posebice onim što se zbiva nakon njihove smrti…