ŠO!MAZGOON: “VELEGRADELE”, AQUARIUS

PURGERSKA TRAMUNTANA

Album ne krije svoje gradsko porijeklo, a ne stidi se ni svoje otočne duše

Svako naše malo misto ima svoga domaćeg zagrepčanca, onoga što dođe prvim trajektom po ljetnom voznom redu, i ne odlazi dok se ne otruse i najuporniji posezonski gosti. Ljeto provodi odjeven ko kapetan Kuka, u simbiozi s otočnim življem, vukući šlape po rivi i gradelavajući. Domaći ga zovu Štef bez obzira što mu je mati prije 20 ili 30 godina nadjenula ime Denis, Darko ili Zdenko, i s dobroćudnom mješavinom simpatije i podsmijeha prate njegov entuzijazam glede morskih aktivnosti - plivanja, ribanja, jedrenja i ronjenja (koje su, naravno, dičja posla u usporedbi s autohtonim sportovima poput sjedenja u konobi, ubijanja oka i ferryspottinga), te rekvizita u tu svrhu dopremljenih.

Rado će svakome objasniti razliku između lebićade i tramuntane, arbuna i barbuna, a značaj kapljice maslinovog ulja za dobar brodeto kadar je obrazlagati s predanošću velečasnog suočenog s nevjernikom. Mi dalmoši, koji rečeno ulje inače nanosimo širokim potezom iz lakta po svemu od cikle do bicikle, postavljamo kojekakva pitanja samo da ga čujemo kako izgovara kašeta, bokun ili kalafat s kajkavskim naglaskom, a on se ne ljuti, jer nije gradski pizdek nego bodul, a bodul se zna smijat na svačiji račun, pa i svoj. I drag nam je, jer nas zarazi oduševljenjem za stvari koje uzimamo zdravo za gotovo.

Sad se vi mislite koliko sam ja centimetara novinskog prostora oduzela “Velegradelama” ovom pričom, ali “Velegradele” mi neće zamjeriti jer to je upravo takva vrsta albuma, ona koja ne krije svoje gradsko porijeklo, a ne stidi se ni svoje otočne duše. Odakle god da jesu porijeklom njegovi autori, s otoka ili iz Zagorja, njihova je glava u gradu, a srce na škoju. Nit je tice do prasice nit bodula do purgera.

VLADA DIVLJAN: “DIE TONZENTRALE”, B92

NOSTALGIČNI HOLIZAM

Vlada Divljan je proteklih 10-ak godina proveo u Australiji i Beču, no, iako je bio prilično aktivan, njegova glazba slabo je dopirala do hrvatskih slušatelja. Oni ga i dalje uglavnom pamte kao petinu VIS-a "Idoli", i to onu petinu u koju je ženska čeljad gledala ko Floki u bržolicu. No, mnogo je vremena otad prošlo, i ovaj će album biti iznenađenje za publiku kojoj je sjećanje na "Idole" još živo. Riječ je o razmjerno introvertnom instrumentalnom radu koji elegantno kombinira živu svirku organske, gotovo jam atmosfere, s kompjutorskom manipulacijom. Album ima diskretno nostalgičnu potku, koja se, međutim, ne odnosi na neki konkretni retro stil, već na zvučni holizam karakterističan za umjetnike koji su odrastali u “pasivnim” pop-kulturnim krajevima (bila to Istočna Evropa, Azija ili Južna Amerika) i koji su dominantnu masovnu kulturu primali izmiješanu s vlastitom tradicijom, odnosno razvijali je uklapajući u nju heterogena iskustva. Tu osobinu, koja već predstavlja vrijednost po sebi, "Die Tonzentrale" posjeduje u obilju.

________________________________

ŠAJETA: “DOBA VODENJAKA”, AQUARIUS

Postoji vrsta muzike prema kojoj imam vrlo sličan odnos kao prema sportu. Vidite, sport je super stvar dokle god u njemu na neki, makar i sasvim marginalni način, sudjelujete. Sve drugo nekako je apsurdno - šačica super-utreniranih ljudi trči uokolo sat-dva, a tisuće onih kojima bi zbilja dobro došlo da malo protresu bušice sjede, glede, i jedu čips. Slično je sa Šajetom. Tu se šačica ljudi, koji zvuče kao da im je život veliki parti za ekipu, sat vremena zafrkava, pjeva, svira i šali, a stotine ljudi okljaštrenog društvenog života sjede kući i slušaju. Ovo je album za tulume, putovanja i koncerte.

Prve tri pjesme - “Evergrin”, s toplim retro-štihom, vedri hit “Party za ekipu” i cyber romansa “ICQ”, koja svako malo procvjeta lijepim gitarama, zadržat će pažnju, ali nakon toga slijedi ćušpajz OK zafrkancije (Sandokan), bezvezne zafrkancije (Haiku), festivalskih numera (Rulet), pjesama koje nalikuju na loše verzije pjesama koje ste već čuli (Novi val), pjesme koje nalikuju na bolje verzije pjesama koje ste već čuli, pjesme uz koje se možete sjajno zabaviti pjevajući (obavezno krivi) tekst u četku za kosu, plešući uz njih, svirajući zračnu gitaru ili glumeći Čo Čo San uz “Haiku”, ali malo onih koje će pružiti veliko slušateljsko zadovoljstvo. Dakle dignite se, izađite, nađite si život, ljeto je… Ponesite i CD. Naletite li na ekipu, on će vam osigurat parti. I obrnuto.