TONČI KUZMANIĆ: “POLICIJA, MEDIJI, UZI I WTC / ANTIGLOBALIZAM I TERORIZAM”, MIROVNI INŠTITUT, LJUBLJANA, 2002.

ZGROŽENI ZOON POLITIKON

Autor uporno inzistira na tome da njegova knjiga nije studija o antiglobalizmu, policiji i medijima općenito, nego samo o jednom konkretnom događaju – demonstracijama u Ljubljani u povodu susreta Busha i Putina u lipnju 2001. na Brdu kod Kranja. Esej o događajima nakon 11. rujna u New Yorku i Washingtonu dug je silini događaja kojima autor nije mogao odoljeti

Ovo je knjiga pisana u povodu jednoga konkretnog događaja, no ne i bez dubljih uzroka. Iako njezin autor Tonči Kuzmanić uporno inzistira na tome da to nije studija o antiglobalizmu, policiji i medijima općenito - takve teme s prezirom ostavlja društvenim znanstvenicima - nego samo o jednom konkretnom događaju, demonstracijama koje su održane u Ljubljani 16. lipnja 2001., u povodu susreta predsjednika Busha i Putina na Brdu kod Kranja, njezine su ambicije puno šire. To što je knjizi pridodan i esej o događajima koji su slijedili nakon 11. rujna 2001. u New Yorku i Washingtonu, pod nazivom “The West and the Rest”, dug je silini događaja kojoj ni Kuzmanić, kojega su oni zatekli u bizarnoj situaciji bijega od civilizacije u "divljinu" Visa, nije mogao odoljeti.

Teško je odrediti i žanr studije. Kuzmanić inzistira na osobnom doživljaju, detaljno opisuje svoje aktivnosti i kretanje na dan ljubljanskih demonstracija: kako je gledao direktan televizijski prijenos dočeka Busha i Putina na ljubljanskom aerodromu, tu TV-sapunicu za muškarce, u kojoj se banalnost slijetanja jednog aviona u vrući subotnji dan, opis vrste i tehničkih svojstava letjelice, ceremonijalno pojavljivanje dviju političkih marioneta ispodprosječnih ljudskih kvaliteta, pretvara u događanje Velike povijesti same, trenutak kada će Slovenija biti upisana na "zemljovidu svjetskoga političkog događanja". Opisuje i svoje krstarenje automobilom kroz praznu Ljubljanu, divljanje policije koja besmisleno preusmjerava nepostojeći promet, jurca u svojim vozilima, zavija sirenama, dajući na znanje svima kako je tanka crta koja danas dijeli "redovno" od izvanrednog stanja u jednoj državi. Napokon, slijede opisi nekoliko stotina demonstranata, kojima se autor pridružio ("došao je među svoje") zbijenih između dva policijska kordona, izloženih crnim "robocopima". To što demonstranti izgledaju kao da su iz nekog drugog vica, s obzirom na to da na takvu demonstraciju sile reagiraju žurevskim raspoloženjem, bitna je razlika koja Kuzmanića najviše i zanima.

Iza militantnog imena organizatora demonstracija, UZI, krije se naime Ured za intervencije, cinično samooznačena skupina aktivista s Metelkove, kojih zavisno od prilike ima od nekolicine do nekoliko stotina. Ime je cinično zato što se radi o "organizaciji" neorganizirane organiziranosti ili organizirane neorganiziranosti, kako vam drago. Njihova antiglobalizacijska pobuna u povodu susreta Busha i Putina zapravo je bila happening, kontra-igra onoj igri koju izvode policija, mediji i (bolje prikriveno) politička klasa, politički tehnolozi, kako "profesionalne" političare naziva Kuzmanić. Politika kao poziv, kao kruh, kao služba? Kuzmanić se, u njemu dragoj antičkoj tradiciji zoona politikona, grozi i same pomisli da bi to "ekonomiziranje" bila politika u bilo kom izvornom smislu. "Manageri", premijer Drnovšek i ministar MUP-a Bohinc, su političari? Ma hajte, molim vas, ta oni čine sve da politike ne bude, da građani postanu idioti (oni koje politika "ne zanima"), a u tome im, više od policije, pomažu "mediji društvenog zaglupljivanja", televizija prije svih.

Što u toj situaciji mogu mladi antiglobalisti negoli se sprdati, izrađivati tenkove od kartona, loptati se globusom od stiropora, pokazivati golu guzicu i ljubiti se pred kamerama? Naprosto politički biti, a ne "učinkovito" djelovati protiv zagovornika globalizacije, koju sada nije ni moguće ni poželjno "pobijediti", misli Kuzmanić. Njihova je uloga da svojim ne-djelom osvijeste djelo policije i medija, pravih subjekata, anti-heroja opasne subote 16. lipnja 2001., dana kada su se mnoge "tekovine" navodno demokratske slovenske države pokazale pukom tlapnjom.

Shvativši problematiku kontrakulturnih sukoba ponajprije kao problem samoartikuliranja različitih političkih generacija, od one '68., preko one Novih pokreta osamdesetih, do postmodernih anarhista devedesetih, Kuzmanić je čas zadivljen novom generacijom navodno postmedijskog svijeta, a čas je kritičan spram njihove programske neartikuliranosti, "apsolutne spontanosti" koja može završiti u ad hoc autoritarnosti neizabranih vođa. Novi klinci postmoderne anarhije ne žele ni čuti za prethodnike, a kada se ljube i svlače na ulici, nije jasno radi li se o autentičnoj potrebi ili igri za medije.

U svakom slučaju Kuzmanić je protivnik svakog nasilja i zato mu se ljubljanske antiglobalizacijske demonstracije čine uspjelijima od genovskih, dok je New York, naravno, primjer globalizacije nasilja i nema veze s antiglobalizacijskim pokretom. Govoriti o "pobjedi", kao što su to činili neki sudionici nakon ljubljanskih demonstracija, čini mu se groznim. "Tko govori o pobjedi. Riječ je o preživljavanju", citira autor Rilkea. Učiti se strpljivosti, "nelagodi u antiglobalizacijskoj kulturi", to nam se čini u redu. No, znati i htjeti više od zazivanja mudre tradicije polisa i sklanjanja iza autoriteta mudre majstorice Hannah Arendt, kako to čini Kuzmanić - valjda je isto moguće?

________________________________