PREVENTIVNI ZLOČINI

Preventivni rat nije ništa drugo doli najveći zločin, kakvom je naposljetku suđeno u Nürnbergu. To su odmah shvatili oni kojima je imalo stalo do sudbine svoje zemlje.

Za vrijeme američkog osvajanja Iraka povjesničar Arthur Shlesinger ocijenio je kako imperijalna strategija predsjednika Busha vrlo nalikuje politici koju je vodio carski Japan u vrijeme Pearl Harbora... Čemu se čuditi, dodaje Shlesinger, što je svjetski val simpatija, koji je zapljusnuo SAD nakon 11. rujna 2001., zamijenio svjetski val mržnje zbog američke arogancije i militarizma. Zamijenila ga je pomisao da američki predsjednik predstavlja veću prijetnju miru od Sadama Huseina.

Washingtonu ovaj svjetski val mržnje nije bio osobiti problem. Bilo im je važno da ih se boje, ne da ih vole. Onda je normalno i što je ministar obrane Donald Rumsfeld preuzeo riječi gangstera Al Caponea: “Više se može postići lijepom riječju i oružjem negoli lijepom riječju i ničim uz to.”

Uvodničar New York Timesa Thomas Friedman zahtijevao je da Francuska prestane biti stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, obrazloživši to ovako: “Ponašala se poput djeteta u vrtiću, nije se znala igrati s ostalima.” Međutim, sudeći po ispitivanjima javnog mnijenja, ni narodi “nove Evrope” još nisu izašli iz vrtića...

NOAM CHOMSKY, američki disident, u Le Monde diplomatique

SAV TAJ JAZ

“Vjerujem u Ameriku. Amerika me usrećila.” Uvodne riječi iz filma “Kum” nisu retorika nekog arijskog super-patriota, nego riječi talijanskog emigranta, jedva sposobnog da govori engleski.

Američki najtrajniji neuspjeh jest u nesposobnosti da izbriše rasne podjele urezane u svoju društvenu DNA. Američka priča o uspjehu poput demona je privlačila i eksploatirala ekonomski potencijal stalnog pritoka imigranata.

Što se tiče rasne jednakosti, Amerika je podbacila u svakom smislu: mala skupina uspješnih crnih profesionalaca i slavni gangsteri iz geta, koji se pojavljuju na našim televizijskim ekranima, poprimaju veliku važnost u našoj slici o SAD-u. Za prosječnog crnca ili Južnoamerikanca, život je bolji no što je bio. No jaz između manjinskih i bjelačkih kućanstava, u uvjetima zapošljavanja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, svake se godine nastavlja povećavati.

TREVOR PHILLIPS, britanski novinar, predsjednik komisije za rasnu jednakost, u Guardianu

TERORISTIČKA DEZORGANIZACIJA

Čini se ekscentrično što na drugu obljetnicu 11. rujna naglašavamo kako je Al Qa’ida, koju predvodi Osama bin Laden, slaba organizacija - kako je, zapravo, uvijek i bila slaba.

Sve su terorističke skupine slabe, pa i Al Qa’ida nije u tome iznimka, niti je ikada bila,. Takve subverzivne organizacije okreću se izoliranom političkom nasilju, onome što mi sada opisujemo kao terorizam, i to zato što vjeruju kako nemaju drugih vojnih mogućnosti.

A u tome su obično apsolutno u pravu!

CONOR GEARTY, profesor prava na London School of Economics, u The Word Today

________________________________

Rektor Harvardskog sveučilišta Lawrence Summers bio je izričit kad je ustvrdio da kritizirati Izrael i pozivati na sveučilištima da se distanciramo od njega, znači poduzimati akcije koje su po svojemu učinku antisemitske, makar to i ne bile u svojoj namjeri. Na taj način Summers je uveo razlikovanje između stvarnog i namjernog antisemitizma, što je krajnje proturječno.

Summers je upotrijebio optužbu za antisemitizam ne bi li suzbio javnu kritiku Izraela. On, na primjer, piše kako je “jedini protuotrov opasnim idejama u energičnom zastupanju ispravnih alternativa”. No, kako odlučno zastupati ideju da je izraelska okupacija brutalna i pogrešna, a palestinsko samoodređenje nužna dobrobit, ako izražavanje tih pogleda zaziva optužbu za antisemitizam?

Što da učinimo s onim Židovima koji se ne identificiraju s Izraelom ili barem s izraelskom državom? Ili sa Židovima koji se identificiraju s Izraelom, ali ne odobravaju neke njegove postupke? Što da učinimo sa Židovima poput mene, koji su emocionalno vezani uz izraelsku državu, kritični spram njezina sadašnjeg oblika i koji pozivaju na radikalno restrukturiranje njegove ekonomske i pravne osnove, upravo stoga jer nam je stalo?

U posljednjih nekoliko godina u Argentini su nastala četiri pokreta za koja mislim da su povezana s duhom otpora. To su tržišta trampe, pokret Piquetero, skupštine susjeda i okupiranje tvornica.

Tržišta trampe nastala su kao luda ideja dvojice mladića koji su svojedobno otvorili trgovinu, isprva u svojoj garaži. U osnovi je to bila jednostavna zamisao: ljudi koji su izgubili posao i ne mogu doći ni do kakva novca još uvijek mogu razmjenjivati svoje talente i sposobnosti s drugim ljudima koji se nalaze u istoj situaciji.

Piquetero je pokret nezaposlenih radnika, koji su se počeli organizirati nakon 1996. godine. Ne radi se o jednoj skupini, nego o mnogo različitih organizacija (najmanje 15), koje imaju različite strategije. Sve su one poznate kao Piqueteros zbog cestovnih blokada (piqetes), kojima se obično koriste da bi pogurali svoje zahtjeve.

Skupštine susjeda relativno su nova pojava. Nikle su poput gljiva poslije kiše odmah nakon nereda u prosincu 2001. godine. U velikim gradovima susjedi su se spontano počeli družiti po uglovima, ne bi li raspravili o svojim problemima i osmislili svoje strahove i frustracije: počeli su shvaćati uzroke krize i razmišljati o mogućim izlazima.

Konačno, okupiranje tvornica najnoviji je trend. Radnici (ponekad prividno) propalih tvornica odbijaju prihvatiti činjenicu da su postali nezaposleni i kada vlasnici obznane zatvaranje pogona, oni naprosto odbijaju otići, okupiraju tvornicu i počinju sami njome upravljati. Zabavno je što, suprotno svim predviđanjima i usprkos nebrojenim preprekama, to čine vrlo dobro.