REZOLUCIJA

Gadne vijesti stižu s vazda neprijateljski raspoloženog i antihrvatski nastrojenog East Rivera. Britanska je vlada, naime, u najnoviju rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a ubacila dio u kojemu se Hrvatsku izrijekom poziva da konačno uhapsi generala Antu Gotovinu, haaškog optuženika za ratne zločine, koji se više od dvije godina skriva na neznanom lokalitetu i povremeno se obraća zabrinutoj hrvatskoj javnosti putem opširnih novinskih intervjua. U istoj su rezoluciji i u istom kontekstu pozvane Srbija i Republika Srpska da uhapse tandem Karadžić-Mladić, a činjenica da su se u istoj rečenici našli Karadžić, Mladić i Gotovina - izazvala je očekivane salve zgražanja među domaćim općinstvom. "Dok god se Gotovina ne preda, sam sebe stavlja u status kakav imaju Karadžić i Mladić", stigao je poslovično studen odgovor iz britanske ambasade, koji je dodatno rasplamsao domovinski šok i nevjericu. Kako bi se ublažile posljedice ovdašnjega zgražanja, Britanci su poručili da neće tražiti uvođenje sankcija protiv Hrvatske. Zasad.

PALE

Dok s East Rivera stižu gadne vijesti, s Pala stižu uvijek iste. Kako ono ide: američki i talijanski pripadnici SFOR-a zauzeli su na Palama položaje oko zgrada koje pripadaju ljupkoj familiji odbjegloga Radovana Karadžića; zatim se dva dana rečeni soldati nisu odmicali od tih objekata, a njihovi su glasnogovornici konspirativno saopćavali kako je "operacija u toku" i kako je riječ o "redovitim ophodnjama usmjerenim na prekidanje aktivnosti nekih pojedinaca, koje su u suprotnosti s Daytonskim sporazumom"; operacija je zatim sretno i bez gubitaka okončana, a Talijani i Amerikanci vratili su se na početne pozicije. Kad su se vratili, opet je stiglo saopćenje. U njemu se kaže da je "operacija ispunila svoj cilj", jer joj je, odjednom, zadatak bilo motrenje i eventualno sprečavanje pokušaja ugrožavanja "napretka i razvitka" Bosne ter Hercegovine. I tako do neke nove "operacije".

POKAJNIK

Miodrag Jokić procijenio je da mu je bolje nagoditi se, nego se pod stare dane potucati po kojekakvim mišjim rupama. Vođen svijetlim primjerom Biljane Plavšić, ovaj ražalovani admiral Jugoslavenske ratne mornarice u srijedu je u Haagu skrušeno priznao: "Časni sude, kriv sam!" Kriv je za granatiranje Dubrovčana i njihova grada 6. prosinca 1991., kad je poginulo više desetaka civila. Kriv je "za ubojstva, okrutno postupanje, napad na civile, neopravdano uništavanje objekata, nezakonite napade na civile i uništavanje kulturnih, povijesnih i vjerskih objekata". Ovdje, naravno, citiramo drugu, izmijenjenu, optužnicu koja je Jokiću napisana poslije nagodbe s tužilaštvom i čijom je objavom njegov proces izdvojen iz zajedničkog suđenja s drugom dvojicom optuženih za ubijanje Dubrovnika - generalom Pavlom Strugarom i kapetanom Vladimirom Kovačevićem. Kao nagradu za skrušeno priznanje grijeha, časni sud i pripadajuće mu tužilaštvo odrezat će admiral-pokajniku deset godina robije. Što je prilično dobro u usporedbi s kaznama što ih je admiral brzopotezno odmjeravao Dubrovčanima...

BOMBAY

To je, također, dobro i u usporedbi s kaznom što su je za više od pedeset stanovnika Bombaya odrezali, najvjerojatnije, pripadnici ekstremne islamističke skupine Lashkar-e-Taiba. Dotična nevladina udruga za prakticiranje terorizma osnovana je u Pakistanu, gdje je kasnije zabranjena, pa je za svoje sjedište izabrala Kašmir, a napad u Bombayu izvela je, ako ga je izvela ona, uz pomoć dviju autobombi što su aktivirane u blizini tamošnje tržnice i, što je puno važnije, hinduskog hrama Mumbadevi. Atentat je - opet navodno, jer je u svijetu terorizma i antiterorizma sve, uglavnom, navodno - povezan sa sukobima između muslimana i hindusa što su prošle godine potresali sjeverozapad Indije. A kad smo već u Indiji i kad se već bavimo mrtvozorništvom, kažimo da je 39 hodočasnika poginulo a 124 su ozlijeđena u stampedu što se dogodio na festivalu Kumbh Mela u zapadnom indijskom gradu Nashiku. Stampedo se zbio kad je popustila ograda koju je policija postavila da bi uvela malo reda među fanatične hodočasnike: kad se ograda srušila, ljudi koji se stajali pored nje pali su na zemlju, a potom ih je razdragana masa nasmrt pregazila. Hitali su prema rijeci čija voda, kaže legenda, vodi na put spasenja. A neke, eto, na put bez povratka.

KLAONICA

Četrnaestogodišnja klaonica u Liberiji radila je i ovoga tjedna. U masakrima i paležima oko grada Bahna u sjeveroistočnoj pokrajini Nimba pobunjenici iz Pokreta za demokraciju u Liberiji (MODEL) ubili su oko tisuću ljudi. Zamjenik vrhovnog zapovjednika vladine vojske, general Benjamin Yeaten, izjavio je da vlada raspolaže informacijama o napadima MODEL-a u pokrajini Nimba, ali i o napadima drugih pobunjenika u pokrajini Bong, točnije Liberijaca ujedinjenih za pomirenje i demokraciju (LURD). Čuj, pomirenje i demokraciju... I dok liberijska vlada tako lijepo raspolaže informacijama i međusobno se s pobunjenicima optužuje za narušavanje nedavno potpisanoga mirovnog sporazuma, glavni grad zemlje, Monroviju, svakodnevno napuštaju tisuće građana, novopečenih izbjeglica. Razum je, pak, istu zemlju napustio odavno.

PLAKATI

Je li Saddam Hussein napustio svoju zemlju - to se ne zna, ali očito je da Amerikance ne napušta entuzijazam u pogledu njegova hvatanja. Pripadnici US-okupacijskih snaga počeli su u srijedu po Bagdadu lijepiti plakate s likom bivšega iračkog diktatora, a osim poznatog lica, plakate krasi i informacija što kaže da će onaj tko dojavi vijest o Saddamovu staništu biti nagrađen s 25 milijuna dolara. Budući da je malo vjerojatno da su Iračani zaboravili kako im izgleda dojučerašnji bog i batina, američki namjesnici u Bagdadu požurili su objaviti da se plakati lijepe u svrhu obavještavanja stanovništva o komparativnim prednostima doušništva, dojavništva, patriotizma i drugih poštenih aktivnosti: te prednosti sadržavaju šest nula. Amerikanci će, inače, po Iraku zalijepiti 130 tisuća plakata i podijelit će 400 hiljada letaka s Husseinovom glavom i njezinom tržišnom vrijednošću. Nije ni pametno ni lijepo nagađati koliko će glava pritom pasti, ali bilježimo da je u proteklih sedam dana - od gerilske ruke - u Iraku stradalo desetak američkih vojnika.

HUMANOST

Da bi demonstrirale svoj dokazani humanizam i, posebno, ljubav prema djeci, Sjedinjene Države ovih su dana počele razmatrati mogućnost da iz logora Guantanamo na Kubi, gdje se - bez suda i presude - zatočenima drže svi oni koji američkim špijunima liče na islamske teroriste, puste trojicu dječaka u dobi između trinaest i petnaest godina. Oni koji zagovaraju njihovo puštanje - a takav je upravitelj logora general Geoffrey Miller - tvrde da su dječaci bili prisiljeni boriti se na talibanskoj strani, te da su tokom svog zatočeništva surađivali s logorskim vlastima. Kako su surađivali? Evo što kaže general Geoffrey: "Trojica dječaka bili su nam važan obavještajni izvor". Zauzvrat su mogli igrati kompjuterske igre, gledati filmove na videu i polaziti američki obrazovni program. By the way, u Guantanamu se podiže sudnica za suđenje zatočenicima, a šire se glasine da će na istoj lokaciji - kao u svakom pravom koncentracijskom logoru - biti podignuta i komora smrti, gdje će biti ubijani oni kojima tako bude presuđeno.

TEFERIČ

Sjatile se u Pekingu diplomatske glavešine SAD-a, Japana, Kine, Rusije i Južne Koreje, e kako bi nagovorili sjevernokorejskog kolegu da njegova zemlja odustane od razvijanja nuklearnog programa. Zamjenik ministra vanjskih poslova Sjeverne Koreje Kim Yong Il na to im je odgovorio da je riječ o lažima koje šire Amerikanci, jer je opće poznato da Sjeverna Koreja nema nuklearno naoružanje, niti joj pada na pamet da ga razvija. Ali će se zato, nije Kim propustio napomenuti, Pyon Yang potruditi da stvori "moćnija sredstva zastrašivanja", ako im Bush ne zajamči sigurnost i ne ponudi pakt o nenapadanju. Kao što se moglo i očekivati, nakon dvodnevnog teferiča jedini zajednički stav bio je onaj da pregovore svakako treba nastaviti, a američko nezadovoljstvo pekinškim divanom najbolje je ilustrirao zamjenik glasnogovornika Bijele kuće Phillip Reeker koji je kazao kako nema "ni pridjeva ni priloga" kojim bi ocijenio razgovore. Da se Sjevernoj Koreji teško može stati na kraj pokazuje i puštanje njihova trajekta Mangyongbong 92 iz japanske luke Niigata, gdje je neko vrijeme bio zadržan. Pušten je premda svi znaju da se u tom brodu švercaju dijelovi za balističke projektile.

MARS

Svi se ovih dana nešto vesele zbog toga što je planeta Mars, nazvana po rimskom bogu rata, najbliže Zemlji u proteklih 60 tisuća godina. I nikome da padne na pamet gadna slutnja koja iz toga proizlazi. Ali kroničari zemaljskih odnosa sa susjednim i prijateljskim planetama dosjetili su se, naravno, kako je upravo Mars ona gruda u Sunčevu sustavu koju smo izabrali za svoj prvi svemirski azil. U tom smislu, možda bi valjalo razmotriti pogodnu udaljenost ovih dana, te zbrisati s lica Zemlje, dok nas sve skupa s istog lica nije zbrisao kakav majstor iz, recimo, Sjeverne Koreje. Pa makar na Marsu bilo očigledno da smo pali sa Zemlje.

SLOBODNI PRSTACI

Prošloga je petka u Starome Gradu, u palači Biankini, otvorena izložba stripova i ilustracija Magde Dulčić i Alema Ćurina – oboje su, inače, fetivi Starograjani – pod nazivom “Slobodni prstaci”. Magda Dulčić, renomirana likovna umjetnica – autorica pet animiranih filmova te brojnih novinskih ilustracija i stripova – izložila je originale stripova nastalih u suradnji sa Zvonkom Todorovskim, te ilustracije za djecu. Alem Ćurin, danas bez sumnje najmoćniji “novinski likovnjak” u Hrvatskoj, inače stalni ilustrator pri Feralu, izložio je pak originale svojih ilustracija iz tog tjednika, te kraći strip.

I Dulčićeva i Ćurin pripadaju onoj rijetkoj skupini grafičkih trudbenika kojima je ruka još uvijek vrhunac tehnologije. Zajednički nastup na domaćem terenu jamčio je uspjeh, jer se oboje smatraju nekom vrstom starogrojskih kulturnih spomenika. Izložbu je otvorio Tahir Mujičić, a trajat će do sredine rujna.