Više ga nećete viđati po kukuruzištima kako mjeri visinu ljetine. Najavio je da se ruke njegovih pravaša više neće trzati na "rimski" pozdrav, a to znači i zbogom Pavelićevim slikama u tzv. Glavnome stanu HSP-a, ako i ovaj zadrži taj odbojni naziv.

Nije, međutim, želio potvrditi da će poglavnikove slike biti maknute i iz privatnih stanova pravaških prvaka, uključujući i njegovog. To smatra dijelom svoje intime, kao što, veli, ni Račana, nakon što se odrekao komunizma, nitko ne pita što intimno misli o Rankoviću ili Đilasu.

Drugim riječima, Pavelić će biti spremljen u posebnu vitrinu, napravljenu od srca Đapića i njegovih kamarada, nakon što je mozak donio o tome nemilosrdne, iako ponešto zbrkane zaključke. “Odavno sam”, kaže, “shvatio da nam ustaška ikonografija šteti, jer nam oduzima stotine tisuća glasova i drži nas na umjetnoj razini od pet posto.”

Ali, kako srce vuče vidjeli smo gdje, praktički će u istome dahu reći kako se HSP nema što ograđivati od NDH, jer je tobožnja ustašonostalgija ove stranke obična izmišljotina njezinih "protivnika i neprijatelja". Eto, tako je i HSP ušao, teško se vukući na štakama, u krug hrvatskih desničarskih stranaka (HDZ, odnedavno čak i HB) koje priznaju da u prošlosti nisu bile baš uvijek cvijeće. I zbog toga se sada, kao, duboko kaju.

Đapić je to po svemu sudeći učinio i zato što Sanader u mogućoj budućoj desnoj koaliciji na vlasti ne želi vidjeti one kojima Romano Prodi demonstrativno okreće leđa. Može se, dakle, govoriti o orkestriranoj isprici s desnice, i to isključivo u funkciji povratka na vlast, bez ikakve želje da se zla desničarskih ideologija u prošlom desetljeću i šire okaju.

Stvari se, doduše, mogu i ovako postaviti. Ako su čak i u Nürnbergu bolje prošli lukavi nacisti koji su se odrekli nacizma od onih drugih, tvrdokornijih, koji to nisu učinili, zašto se malo lukavstva ne bi toleriralo i našoj, sada ipak pitomijoj, desnici. Da, ali u njemačkom slučaju takvi nisu kucali na vrata vlasti (iako je rijetkih, pojedinačnih ulazaka bilo), a mi te sreće možda nećemo biti.

Zato preporučujemo da do izbora što češće sebi postavite ovakvo, uvjeravamo vas, vrlo ljekovito i ozdravljujuće, pitanje. Je li Anto Đapić zbilja novi, hrvatski Adenaur, makar i džepnog formata? A Slaven Letica novi Heidegger?

Marinko ČULIĆ