ERIC HOBSBAWM, TERENCE RANGER: “IZMIŠLJANJE TRADICIJE”, BIBLIOTEKA 20. VEK, BEOGRAD, 2002.

TABLOIDNA MONARHIJA

Postoji britanska izreka koja kaže: “Ono što su nekoć bili poroci, danas su običaji”, a mi bismo mogli dodati: bolji običaji. Kada to kažemo, mislimo na sadržaj kojim se ovaj vrijedni zbornik bavi i na činjenicu da je on u vrijeme svojega originalnog objavljivanja, 1983. godine, bio pionirsko i hrabro djelo. Danas je to ipak samo jedna u mnoštvu sličnih knjiga na temu “izmišljenih tradicija”, na što autori mogu biti samo ponosni. Hobsbawm i njegovi suradnici odlično su predvidjeli u kom pravcu će se razvijati društvo i prije no što je nestao bipolarni svijet hladnog rata ili, kako bi sam Hobsbawm rekao, i prije no što je 1991. završilo “kratko dvadeseto stoljeće”.

Pa ako je danas popularna svijest da živimo u svijetu simulakruma, nadomjestaka i izmišljaja, u kojemu drugih tradicija osim “izmišljenih” navodno više i nema, dobro je pročitati utemeljene studije povjesničara o tome kako potreba za “izmišljanjem tradicije” nije tako nova. “Zlatno doba” izmišljanja tradicije prošlo je, što se barem tzv. zapadnih zemalja tiče, negdje između 1870. i 1914. godine, a vezano je ponajviše, naravno, uz izgradnju država-nacija. Tada je uvedena većina društvenih i političkih rituala i simbola na kojima počivaju vrijednosti i norme i našeg današnjeg ponašanja, sva ona potrebna zaliha “historijske prošlosti” bez koje ne može zaživjeti nijedno društvo, bilo progresivno ili reakcionarno, od državnih obilježja, do najbezazlenijih primjera iz “mitologije svakodnevnog života”.

Omiljeni primjer takvog izmišljanja obrađen u ovome zborniku, a izabran ne bez zlobe, jest naravno Britanska Monarhija. Ne samo da se tu ne radi o “tisućugodišnjem carstvu”, ili barem “stoljetnim tradicijama”; britanski je dvor proživljavao “krizu identiteta” još prije samo stotinjak godina. A onda se dvorskom ceremonijalu odjednom posrećilo, koja sreća i danas traje. Zašto? Razlog je jednostavan i paradoksalan: britanski dvor uspio je napokon izgledati moćnim, čak najsjajnijim, tek onda kada je postao stvarno nemoćan. Njegov današnji oblik omogućen je više izumima žute štampe, radija i televizije negoli ikakvom vezom s povijesnim kraljevima i kraljicama, a taj diskontinuitet može se proučavati u svemu: od arhitekture i interijera do kostima koji se nose u državi i na dvoru.

Najzabavniji dio "izmišljanja tradicija" ipak je onaj kada se nešto što je u Zapadnoj Evropi već jednom izmišljeno kao lažno staro, još jednom prelomi u prizmi koloniziranih kultura, npr. Indije ili Afrike. Kada npr. novoizmišljeno afričko plemstvo imitira običaje britanskog, koje je i samo imitacija... I tako smo došli do devedesetih i do novokomponirane Hrvatske, o kojoj ova knjiga još nije mogla ništa znati. Kako su postjugoslavenski narodi tada izmišljali svoju tradiciju i kako to i danas čine, znate ako ste npr. vjerniji čitalac ovih novina.

HOWARD SOUNES: “CHARLES BUKOWSKI - U ZAGRLJAJU MAHNITOG ŽIVOTA”, VBZ, ZAGREB, 2003.

OKRUTNO ODRASTANJE

Charles Bukowski jedno je od najvećih imena američke proze i poezije dvadesetog stoljeća. Istina, takozvana “visoka” literatura, a to bi valjda bila ona koja se uči po fakultetima, nije ga primila pod svoje skute. Za nju je Bukowski previše “izravan”, “sirov”, premalo “ozbiljan” i premalo “sofisticiran” pisac. No, treba priznati, ima neke draži u tome da budući akademski građani, za vrijeme odmora od pisanja seminarskih radova o takozvanim ozbiljnim književnostima, za svoj gušt, “ispod klupe”, čitaju pjesme Charlesa Bukowskog.

Unatoč opipljivim razlozima kojima bi se pisanju Bukowskog mogla osporiti “prava” vrijednost – da je previše objavljivao, tj. da je imao zakržljao osjećaj za autocenzuru, da je znao pretjerivati s vulgarnostima, “macho” gardom i “izopačenim” scenama, da je pojedine motive iz svoje literature znao “zloupotrebljavati” tako što ih je koristio u više knjiga, varirajući samo u detaljima - Bukowski je i dalje vrlo jak autor. Njegova ogoljela rečenica i zazor spram životnih konvencija pogađaju bit – oni su, kao što bi na fakultetima rekli, “arhetipski”. Možda otud i tako velika popularnost ovoga pisca kod publike – pisao je ono što većina ljudi misli ili osjeća, u dobrom spoju ironije, humora i slikovitog luzerstva.

“U zagrljaju mahnitog života”, biografiju slavnog američkog pisca, novinar Howard Sounes objavio je 1998. godine, četiri godine nakon što je Charles Bukowski preminuo. U njoj je, nenametljivim, diskretnim stilom koji iznosi činjenice ne zauzimajući osoban stav spram njih, ispričao životnu priču ovoga pisca. Glavni junak te priče je, dakako, sam Charles Bukowski – biografija započinje tako što on ustaje sa stolice i uzima pivo iz frižidera. Bilo je to 1972. godine, na jednom od njegovih javnih nastupa u San Franciscu. Howard Sounes nije ispričao priču o Bukowskom na nizak, voajerskim ušima poželjan, zločesto tračerski način. Naprotiv, pokušao je, uz pomoć raznih svjedoka i materijala ići kroz njegov život tako da ga i u najmanje dostojanstvenim situacijama uspije razumjeti i poštivati. To je vjerojatno najveća vrijednost ove biografije – probijajući se kroz nimalo lak život Charlesa Bukowskog, kojeg publika donekle poznaje iz njegovih romana i pjesama, Howard Sounes zadržava human, ljudski ton.

Možda je najinteresantniji susret s djetinjstvom Charlesa Bukowskog, kojega je, donekle, Bukowski opisao u romanu “Lovac ispod žita”. U Sounesovoj biografiji, a recimo da bi joj trebalo vjerovati, saznajemo da je Bukowski zaista imao okrutnog oca koji se sadistički iživljavao na njemu zadavajući mu zadatke koje nije mogao ispuniti u onolikom stupnju bolesne pedanterije u kojem je trebao, i stoga je gotovo svakoga dana bio i fizički kažnjavan. Bukowski se nije smio igrati s ostalom djecom, a ni sam, da ne bi zaprljao odjeću. Kada je njegov otac za vrijeme društvene krize ostao bez posla, odlazio je svakoga jutra od kuće i vraćao se poslijepodne kako bi susjedi mislili da ide raditi. Ni uloga majke Charlesa Bukowskog u njegovom životu nije bila odviše blistava. Unatoč očitoj činjenici da joj se suprug iživljavao na djetetu, nije to htjela spriječiti, niti pokazati suosjećanje…

Howard Sounes je u ovoj biografiji, uz fotografije i ne odveć dojmljive crteže Charlesa Bukowskog, objavio i neke njegove neobjavljene i manje poznate pjesme. Šteta je što je priređivač tu poeziju smjestio na marginu listova, ostavivši je neprevedenom. Toliki, pak, Englezi, još uvijek nismo baš svi.

________________________________

"Roditelji su bili ključ moje uspješne karijere. Stoga sam u dosadašnjoj karijeri najteže prebrodio njihov razvod. To je bio jedan od rijetkih događaja u životu u kojem nisam imao nikakvu kontrolu", napisao je, između ostalog, u svojoj autobiografiji trenutno najpopularniji svjetski nogometaš David Beckham. Autobiografija "My Side" počela se prodavati u pedesetak zemalja, a prvo je izdanje tiskano u ravno milijun primjeraka. U knjizi "My Side" Beckham iznosi i razloge odlaska iz Manchester Uniteda, a tematizira i svoj odnos s bivšim trenerom Alexom Fergusonom…

BRUCE SCHNEIER: "BEYOND FEAR: THINKING SENSIBLY ABOUT SECURITY IN AN UNCERTAIN WORLD", COPERNICUS BOOKS, 2003.

Nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. pitanje sigurnosti u ovom našem nesigurnom svijetu definitivno je postalo jedno od krucijalnih pitanja država i pojedinaca. Teroristi, otmičari, hakeri, falsifikatori i slična bratija postali su noćnom morom suvremena svijeta, a Bruce Schneier, kultni američki autor kad je riječ o računalno-sigurnosnim pitanjima, i pisac, među inima, i knjige "Applied Cryptography", čijem se izlasku uvelike protivila američka National Security Agency (NSA), pišući u svojoj novoj knjizi o spomenutoj temi poručuje kako moramo razlikovati vlastiti strah od stvarnoga rizika. Jedino izostavljanje emocija prilikom razmatranja činjenica može rizike smanjiti na mjeru zbog koje se više nećemo morati (toliko) bojati, tvrdi Schneier.

MADONNA: "THE ENGLISH ROSES", PUFFIN BOOKS, 2003.

"Madonna svojom novom knjigom poručuje djeci da ne budu zavidna", naslov je vijesti objavljene u britanskom listu Guardian u povodu izlaska Madonnine knjige za djecu. Djelo će istodobno biti objavljeno u sto zemalja i prevedeno na trideset jezika, a riječ je o prvoj od pet poučnih priča za djecu od šest i više godina, koje uzorna mama Madonna kani objaviti do kraja iduće godine. Sve priče bit će temeljene na učenjima židovske Kabale, čiji je Madonna "vjerni" sljedbenik. "Ne želim biti prepoznata kao pisac, samo želim dati poruku", izjavila je novopečena spisateljica.