MARXOVA OSTAVŠTINA

Za mene je filozof Theodor Adorno zadobio jedno posebno značenje. Vrijeme je u frankfurtskom Institutu za društvena istraživanja pedesetih godina imalo dvostruko dno. Vjerojatno u to vrijeme u cijeloj Saveznoj Republici Njemačkoj nije bilo drugog mjesta na kojemu bi intelektualci iz dvadesetih godina bili tako samorazumljivo prisutni. Sigurno da su stari suradnici Instituta, Herbert Marcuse, Leo Löwenthal i Erich Fromm, također i Franz Neumann i Otto Kirchheimer, ostali u Americi. Ali na sasvim neusiljen način kolala su između Adorna i Horkheimera i imena Benjamina i Sholema, Kracauera i Blocha, Brechta i Lukácsa, Alfreda Sohn-Rethela i Norberta Eliasa, a, naravno, i imena Thomasa Manna i Erike Mann, Albana Berga i Arnolda Schönberga ili ona Kurta Eislera, Lotte Lenyja i Fritza Langa.

Adorno je vratio u novi život međusobno prožete pojmove Marxa, Freuda i Durkheima. On je protegnuo sve ono što sam već poznavao iz diskusija o Marxu iz dvadesetih godina u medij suvremenoga, ne puko historijskoga, sociološkog mišljenja, učinivši to naslijeđe posve prisutnim.
JÜRGEN HABERMAS, njemački filozof, o svome učitelju Adornu, u Die Zeitu


ŠOK-ANTITERAPIJA

Bushova administracija nikada nije prezala od iskorištavanja ljudskih strahova koji su posljedica traumatskih događaja 11. rujna 2001. Jedan od velikih medijskih klišeja u posljednje dvije godine jest kako se famoznog datuma “sve promijenilo”. Pompozna misao uskoro je postala floskulom tržišta vijesti širom zemlje. No, šok od 11. rujna ne može vječno trajati...

Prije dvije godine tužna je poema W. H. Audena “Prvi rujna 1939.” odjednom privukla veliku medijsku pažnju. U njoj se spominju “slijepi neboderi” Manhattana, gdje “zgrade dotiču nebo”. Poema se činila zlokobnim odjekom nesreće World Trade Centera, svojim stihovima koji zatvaraju prvu strofu: “Neizreciv miris smrti vrijeđa rujansku noć.”

Završni stihovi sljedeće strofe privukli su manje pozornosti u groznu jesen 2001. No, mi sada imamo više razloga da uzmemo u obzir njihovo značenje: “Oni kojima je počinjeno zlo, vraćaju zlom.”
NORMAN SOLOMON, direktor Institute for Public Accuracy iz San Francisca, na Z-Netu

KRIZA KAPITALIZMA

Uza sve svoje razlike, izrazi antiamerikanizma koji su provalili ove zime u Južnoj i Sjevernoj Koreji, izražavaju zajedničku želju: bili su to izrazito posthladnoratovski događaji, ne samo zato što Korejci teže nacionalnom suverenitetu koji bi bio nezavisan od SAD-a.

Puno je značajnije što su to simptomi aspiracije za novom sjeveroistočnom azijskom kapitalističkom zajednicom, koju su dvije Koreje i njima susjedne države počele osmišljavati kao svoju zajedničku budućnost.

Poziv na izgradnju novoga sjeveroistočnog azijskog društva pojavio se kao "prostorno i vremensko određenje" spram krize kapitalizma u Aziji, posebno u Južnoj Koreji i u Japanu. Pošto je Južna Koreja oponašala SAD i Japan za vrijeme hladnog rata, sada surađuje s Japanom ne bi li osmislila sjeveroistočni azijski ekonomski blok, usporediv s EU.
HYUN OK PARK, američki sveučilišni profesor, u Radical Philosophy

ZAVISNA KLASA

Moje proučavanje odnosa između pitanja zakonske represije, zatvora i blagostanja, kao i dugova, dopušta mi da pokažem kako samoosnažena strukturna nepravda u SAD-u stvara klasu ljudi koju općenito zovemo radničkom klasom, siromašnim radnicima, siromasima, nezaposlenima, nižim slojem, podzaposlenima, itd... Ja sve njih zovem - zavisnom klasom.

Želio bih da imamo općenitiji dokaz o tome kako je rad protiv socijalne reforme i uklanjanja zatvora povezan sa problemom rada – kako je zavisna klasa disciplinirana ne samo nadnicama i pravilima na radu nego i činjenicom ovakve socijalne reforme i zatvorskog sustava. To nisu odvojena pitanja i njima se moramo baviti istodobno.
VIJAY PRASHAD, pisac, autor knjige “Keeping Up with the Dow Jooneses”, na Z-Netu

________________________________

Nitko, osim nekoliko jastrebova u Washingtonu, nije ni očekivao da će biti lako. Sada su teškoće da se u Iraku vrati sigurnost i zemlja postavi na put mira i napretka postale razvidnima.

Prošlotjedna molba SAD-a Ujedinjenim narodima za značajniju pomoć međunarodne zajednice, implicitno je priznanje kako je plan A propao.

Plan B morao bi se temeljiti na priznanju da ako Zapadna Evropa i države poput Rusije, Turske, Indije i Pakistana, sudjeluju u slanju svojih postrojba u Irak, moraju imati značajan udio i u upravljanju Irakom. Amerikanci griješe što ne žele podijeliti moć.

Treće, ugovori o obnovi morali bi se puno šire rasporediti. Američke firme trenutačno u tome imaju praktički monopol.

Konačno, svaka administracija mora sasvim jasno napraviti raspored prijenosa vlasti na istinski iračku demokratsku vlast. Na ovim stranicama već je kurdski političar Latif Rashid pozvao međunarodnu zajednicu da prestane tretirati Iračane “kao djecu”. Morali bismo voditi računa o njegovim riječima. Plan B mora uspjeti. Za plan C neće biti prilike.

Ljudska prava “gost” su koji je nedostajao za diplomatskim stolom kad su se Colin Powell i Ariel Sharon posljednji put susreli u Jeruzalemu. Govorilo se o sigurnosti i samo o sigurnosti. Američki mirovni plan nigdje ne spominje obaveze kao što su potreba da se pravdi privedu oni koji namjerno napadaju civile ili koji su počinili druge međunarodne zločine. Nije predviđeno da stručnjaci za ljudska prava sudjeluju u radu tijela koje bi prosuđivalo o napretku i nadziralo provođenje mirovnog plana...

Predstavljena kao jedan od znakova, među ostalima, ljudska prava tretiraju se kao da su oblik ustupka – možda i niz koraka koje poduzima druga strana – a ne kao ključna polazna točka. Izraelski incidenti, uključujući ubijanje civila, opisani su u američkom mirovnom planu kao “akcije koje potkopavaju povjerenje”; to je čudno pojmljena fraza, koja ne upućuje na to da će Izrael biti pod snažnim pritiskom da prekine s takvim postupcima...