Osoba tjedna: STIPE MESIĆ
24. listopada, 2003.
Valjda se prvi put dogodilo da će sve političke stranke postupiti u dlaku kako je on odredio. Raspisao je izbore i sada čitava hrvatska politička fauna kreće u lov na državne položaje, po općem sudu najneizvjesniji dosad.
Izvjesno je jedino da stanar Pantovčaka ostaje još godinu dana, pa i više, na istome mjestu, a kako mu se daju dobri izgledi i za još jedan mandat, on ove izbore očekuje bezbrižnije i od povučenih promatrača OESS-a. Tako se barem čini na prvi pogled.
Na drugi pogled sve izgleda zamršenije. Ovi koji sada izlaze na izborno klizalište, sutra će trebati kao kandidacijska podrška Mesiću, a tko zna što tu treba očekivati. Mesić je sada dobar s Račanom, ali zidovi Pantovčaka i Banskih dvora još pamte svađe oko reforme državnog vrha, stenograma, tajnih službi...
S druge strane, sa Sanaderom je u ljutoj svađi, a opet, nedavno su se, na opće iznenađenje, sastali, a HDZ u kampanji bijesno napada svakog samo ne njega. Ispada da se Mesić osigurao na obje strane, ali ne toliko čvrsto da bi se isključilo kako mu s obje strane ne prijeti i neko iznenađenje.
No čak ni to nije najgore. Zbog velike bliskosti koju SDP i HDZ sada pokazuju oko svega osim oko toga tko će se uzverati na vlast, iz Mesićeva okruženja stižu zabrinuti glasovi da bi dvije stranke poslije izbora mogle i paktirati na njegovu štetu.
I to malom, ali paklenskom izmjenom Ustava, kojom bi se odredilo da se šef države ubuduće bira u Saboru, a ne više neposredno. Bila bi to politička smrt građanina predsjednika. Sad, tko će ga znati koliko je to realno – ne izgleda baš tako – a koliko je tek puštanje probnih balona za vrijeme poslije izbora.
Ali, što god bilo, kuloarska mrmorenja dobro dođu kao podsjetnik da Mesić nije samo promatrač u izborima na kojima se odlučuje o ostanku ili odlasku trećesiječanjske vlasti. Uostalom, njegovi simpatizeri i danas ga smatraju stupom te vlasti.
Zato, kada ovih dana on ide okolo okružen čelnicima HNS-a, treba ga podsjetiti da su ga birali ne samo simpatizeri te stranke nego i mnogih drugih (uključujući SDP, pa i HDZ), koji su u jednom trenutku zajednički poželjeli život u normalnoj zemlji.
Valjda se svi ti ljudi još nisu razbježali svaki na svoju stranu.
Marinko ČULIĆ