U Latinici emitiranoj na TV u ponedjeljak 13. 10., a posvećenoj mirovinskoj bijedi, netko od sudionika postavio je političarima pitanje jesu li uopće nekada razmišljali o tome kako živi umirovljenik čija mirovina iznosi 1500 ili čak 1000 kuna. Sa svoje strane, osobi koja je to pitala, postavljam ovo pitanje: Jeste li vi uopće nekada razmišljali o tome da vam netko može jednim potezom i tako bijednu mirovinu smanjiti čak za 30 posto i tako mirovinu od 1500 svesti na 1050, a onu od 1000 na 700 kuna - a potom vam svaki mjesec od te mirovinske bijede oduzimati daljih 10 do 15 kuna?
Odgovor na postavljeno pitanje najvjerojatnije bi bio da je nešto takvo ipak nemoguće. Međutim, takav odgovor mogao bi dati samo onaj tko nije imao tu nesreću da kraj radnog vijeka dočeka negdje u Srbiji i da - na osnovi srpsko-hrvatskog sporazuma da svaka država mora preuzeti svoje umirovljenike - iako je Hrvat ili Hrvatica, odnedavna postane srpski penzioner.
Kao i više tisuća drugih Hrvata, i ja sam, eto, imao tu nesreću. A rezultat je ovaj: prvo, zadnja mirovina koju sam primio od Hrvatskog mirovinskog fonda odnosila se na mjesec travanj - od tada, evo dakle već šest mjeseci, nisam primio ništa; drugo, prije mjesec dana iz Beograda sam dobio rješenje u kojem je naveden iznos moje mirovine u dinarima, koji je točno 30 posto manji od iznosa koji sam ranije primao; treće, pošto vrijednost dinara stalno pada, ako jednom uopće nešto dobijem, svaki će mjesec iznos biti manji, što znam i po tome što je neki moj poznanik koji već dva mjeseca prima srpsku penziju, drugi mjesec dobio 3 eura manje od prvog mjeseca.
A kad je o političarima riječ, svejedno da li desnog ili lijevog predznaka (jer su kod nas to samo sinonimi za zlo i gore), ja ih uopće neću pitati - pošto znam da ih takve brige ne more – jesu li ikada uopće razmišljali o tome kako žive umirovljenici sa socijalnog dna, nego ću im postaviti ovo pitanje: Mislite li vi, gospodo, ozbiljno da ću ja 23. 11. izići na izbore i za vas glasovati? Znam, svojom apstinencijom vam nimalo neću nauditi, ali ću barem imati to zadovoljstvo da mi nitko neće moći predbacivati da sam bezdušne i samožive političke kreature - koje su sebi osigurale masne plaće i debele penzije - i ja birao.

-- J. Gabelić, Hvar

TKO JE KRIV?
24. listopada, 2003.

Rijeka je kao kandidat za organizaciju Mediteranskih igara 2009. godine izgubila utrku s talijanskom Pescarom.
Koji su pravi razlozi za to?
Jesu li prihvatljive izjave Zlatka Mateše, predsjednika Hrvatskoga olimpijskog odbora, i Antuna Vrdoljaka, člana Međunarodnoga olimpijskog komiteta, da su moćniji lobiji presudili, odnosno da se preferiraju poznatije zemlje, u ovom slučaju Italija?
Rijeka je ispala iz igre upravo zbog njih dvojice, jer ih međunarodni sportski svijet iskorakom u politički aspekt priredbe promatra kao osobe iz Tuđmanova vremena, vremena kada je Hrvatska bila praktično izolirana, a oni su obojica bili važni protagonisti.
Iza Zlatka Mateše, nekadašnjega predsjednika hrvatske vlade, vuku se repovi vezano za nezakonitu, pljačkašku privatizaciju, ali i mutni poslovi vezano za INA-u. Antun Vrdoljak je rasist i to je notorna činjenica, pa neću trošiti prostor za specifikaciju te tvrdnje, jer je to već prije nekoliko godina učinio tjednik Feral.
Ni sudjelovanje nogometaša Davora Šukera u delegaciji nije bilo najbolje rješenje. On istina ima imidž sjajnog internacionalca, ali je isto tako poznato, da se kao takav dao uvlačiti u političke igre izborom u razne HDZ-ove predizborne stožere.
Pozivam Zlatka Matešu i Antuna Vrdoljaka da podnesu neopozive ostavke i tako otvore prostor za nove osobe, politički neopterećene, iz redova nekadašnjih afirmiranih sportaša, a takovih u Hrvatskoj ima.
Srdačan pozdrav,

-- Lenko Dabić

“KUPUJTE HRVATSKO
NACIONALNI KORPUS GLUPOSTI
24. listopada, 2003.

Kolega Boris Rašeta uvrstio me je među pripadnike nacionalnih manjina. Volio bih da je tako, ali to ne odgovara činjeničnom stanju. Ja sam pripadnik većinskog korpusa, ma što to inače značilo. Neću sudjelovati ni na kakvim predizbornim skupovima. Grozim se ovih izbora koji će Hrvatsku odvesti u još veći autizam i nesreću. Ali, kao legalist znam da bez izbora ne može. Što ćemo uopće birati?
Kao osvjedočeni prijatelj Slovenije i Slovenaca ne mogu u hrvatskoj štampi više objaviti ni jedno jedino slovo. Sada se po direktivi s najviših mjesta o Sloveniji smije misliti isključivo loše. Neće nama ti Janezi... A u Sloveniji: neće nama ti Balkanci. Bože, hoću li doživjeti da ikada zaživim u normalnom, tolerantnom i kulturnom društvu? Kako sam napunio 70, čisto sumnjam.
P. S. Nisam "manjinac", iako sam po svojim osjećajima uvijek - manjinac!

-- Vilko Luncer, Zagreb