PILOT IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA

Država se ne smije ponašati poput terorističke organizacije. Argument u prilog tome, i to ne najmanji, jesu učinci koji razaraju vlastito društvo, a to je njegova moralna korupcija. Drugi razlog leži u tome što jedna država ne smije poduzimati likvidacije, egzekucije i ubojstva bez sudske presude, jer time djelomice gubi svoj legitimitet nasuprot terorističkim organizacijama.

Većina Izraelaca može bez problema ignorirati prosvjede nekoliko novinara i lijevo orijentiranih intelektualaca protiv okupacije i njezinih posljedica. No, kada su izraelski piloti, koji su u srcu izraelskog konsenzusa, odbili naređenje i prisilili većinu da makar i na trenutak spusti pogled u zemlju, prvi je refleks iste te većine bio zgroženo pobjeći i napuniti pukotinu svim raspoloživim obrambenim mehanizmima koji štite od znanja i spoznaje. Postupili su onako kako će naučiti postupati svaki Izraelac u vojsci: navaliti i uzvratiti udarac – ovaj put protiv pilota.
DAVID GROSSMAN, izraelski pisac, u Die Zeitu

USTAVNA DEVIZA

Nacrt Evropskog ustava, koji je sada prebrodio zadnju fazu natezanja između vlada, i nije neka vesela lektira.

Tekst je dugačak, ima više od 200 stranica, tako dugačak kako je to među ustavima država još samo indijski ustav, koji se odlikuje posebnom ljubavlju za detalje. Tako u članku 48 indijskog ustava piše kako "država mora nastojati organizirati poljodjelstvo i stočarstvo na moderan i znanstveni način. Prije svega treba poduzimati korake u zaštiti i unaprjeđenju, te sprečavanju klanja rasplodnih vrsta krava i teladi i ostale mliječne i tegleće marve". Najuspješniji i najdugovječniji ustav na svijetu, onaj SAD-a, ne broji ni 20 strana.
JAN ROSS, njemački novinar, u Die Zeitu

PUSTOLOVINA PRED VRATIMA

Avraham Shochat, laburistički član Kneseta i bivši ministar financija, kaže kako je govor o ekonomskom preokretu u Izraelu “besmislen”. On se može ostvariti samo “postigne li se politički preokret na Bliskom istoku. Bez toga neće biti novih investicija ni stranaca ni Izraelaca”. On vjeruje kako ekonomija neće doživjeti rast od 2,5 posto u 2004. godini ako se ne smanji razina konflikta s Palestincima.

“Narod bi trebao znati da će nastavak konflikta s Palestincima osiromašiti zemlju, da će država osiguravati manje usluga svojim građanima. Svatko tko misli kako država može ostati na putu ekonomsko-socijalnog kolapsa dok je upletena u sigurnosni konflikt, ne zna o čemu govori.”
JOSEPH ALGAZY, izraelski novinar, u Le Monde diplomatique

IZVRŠNA SLAST

I prije 11. rujna 2001. Bushova je administracija jasno pokazala svoju averziju spram parlamentarne i javne kontrole, što navodi na zaključak kako se ni u kojem slučaju ne radi samo o borbi protiv terorizma, nego i o premještanju moći u korist egzekutive. Najviši prioritet za 2004. godinu jest smjena vlasti u Washingtonu.

“Strahovit američki utjecaj u svijetu ne počiva toliko na njezinom nedostižnom ratnom kapacitetu”, napisao je povjesničar Tony Judt, “koliko na povjerenju drugih u njezine dobre namjere.” Po svemu sudeći, najgora posljedica američke politike nakon 11. rujna 2001. jest upravo to što Bushova administracija svoju zemlju od super sile uzdiže u “carstvo Dobra”, koje se najradije ne osvrće na pravna načela, pokopala je ona ovo povjerenje. Ona je, kako to formulira Judt, “postala vlastitim najvećim neprijateljem”.
ANDREA BÖHM, njemačka novinarka, u Die Zeitu

________________________________

Ne mislim da slike mogu zaustaviti rat. Mislim da vam slike ogade rat općenito, no one vam neće reći koji bi od ratova mogli biti vrijedni borbe, kao što je to bio Drugi svjetski rat, a koje treba završiti što je prije moguće ili se iz njih povući. Za to morate imati politiku ili etiku ili neko znanje. Zato trebate riječi da biste izašli na kraj sa slikama.

Govorim, pišem, mislim da vjerujem u etičnu akciju. U tom smislu sam aktivist. Osjećam da životom trebam stajati iza svojih riječi, iza svojega pisanja. Osjećam da se moram ponašati u skladu s onim u što vjerujem ili u što sam rekla da vjerujem. Ako se ne bih tako ponašala, sve bi izgubilo smisao.

Mrtvi su sasvim nezainteresirani za one žive, za one koji su ih ubili, za svjedoke, za nas. Zašto bi od nas tražili da zurimo? Što bi nam imali reći? Mi, a to mi je svatko tko nije nikad iskusio ništa slično onome kroz što su oni prošli, mi ne razumijemo. Ne shvaćamo. Mi uistinu ne možemo zamisliti kako je to bilo.

Mi ne možemo zamisliti kako je rat grozan, kako zastrašujući i koliko normalan može postati. Ne shvaćamo, ne možemo zamisliti. To osjeća svaki vojnik, svaki novinar, svaki humanitarni radnik i neovisni promatrač koji je proveo neko vrijeme izložen vatri i imao sreću da izmakne smrti koja je pogodila druge, tvrdoglavo koseći sve u blizini. I oni su u pravu.

Brine me samo da će se ono što se sada događa razvući u latentno višegodišnje ratno stanje – rječnikom SAD-a, od lupeža do lupeža, od jedne lupeške države do druge. Nije mi stalo da s time budem solidaran. Vojni udari za mene su neprikladan instrument, koji proizvodi samo zdvajanje. A zdvajanje se uvijek vraća kao izdaja politike. Suradnici UN-a koji su uklanjali posljedice zadnjeg rata, koji su uklanjali mine, sada su žrtve takve izdaje. Oni će uvijek biti spominjani, bit će primijećeni. Ali, druge žrtve neće.

Nije dovoljno da se Izrael samo ukloni sa zaposjednutih područja. I okupacija palestinskog teritorija i njegovo izraelsko naseljavanje kriminalna je radnja. Ne samo da to mora prestati, nego stvari treba vratiti u prvotno stanje. U suprotnome, tamo neće biti mira. To su uvjeti koje mora ispuniti Izrael. No današnja politika ‘oko za oko, zub za zub’ samo raspiruje bijes i stvara uvjete za rađanje uvijek novih Bin Ladena, doduše, s drugim imenima...