Glazba



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba


Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
24. listopada, 2003.

01 / Glazba
Tamara VISKOVIĆ: GLAZBA
23. listopada, 2003.

DIZZEE RASCAL: "BOY IN DA CORNER", XL RECORDINGS

NA GRANICI PANIKE

Klinac vraća industrijskom hip-hopu vlastiti odbljesak ravno u oči

Osamnaestogodišnji Dylan Mills, aka Dizzee Rascal, svježi je dobitnik nagrade Mercury koja se, poput diskografske varijante prestižnog Bookera, dodjeljuje najboljem albumu britanskoga ili irskog izvođača. Iako je riječ o cijenjenom priznanju, njegovi su dodjeljivači prečesto bez osjećaja za big picture. Od najznačajnijih britanskih autora u 12 godina koliko se nagrada dodjeljuje, tek ih se nekolicina našla na popisu nagrađenih. Radioheada ili Massive Attack nema, kao ni jednog imena najutjecajnije globalne glazbene sile – britanske techno scene devedesetih. Spominjem to jer je Dizzee Rascal po mnogočemu u opasnosti da nastavi tu neslavnu tradiciju.

O njegovoj nadarenosti nema rasprave. Klinac (neke pjesme napisao sa 16 godina) vraća industrijskom hip-hopu vlastiti odbljesak ravno u oči. Na mjestu klišeiziranog alfa-mužjaka stoji zbunjeni i povrijeđeni mladić. Na mjestu blještavoga nasilničkog manifesta predvidljivi siromaški život. Na mjestu koreografirane simulacije seksa između nauljenog torza i 4 grude silikona musava realnost maloljetničke trudnoće. Isto je i s muzikom. Zbrčkani, dekonstruirani elektronski ritmovi, jednostavni sampleovi i loopovi, te glas na granici panike, potpuna su suprotnost super-produciranim, dominantno-režećim rap herojima. Glazba je hladni, dezorijentirajući, često neugodni kolaž garagea i drum'n'bassa. Uz nju se može vikati, tući, mahati rukama, mlatiti glavom. Plesati ili pjevati, pak, jedino ako nemate ama baš nikakvih aspiracija k omiljenosti u društvu.

Problem, nagoviješten u uvodu, odnosi se na tri stvari. Prva je njegova nezrelost i neukost. U “Jezebel”, recimo, gunđa nad promiskuitetom djevojke koja će svojim nekontroliranim trudnoćama na svijet donijeti još takvih partibrejkerica. Rješenje čega bi bilo što? Sterilizacija u pubertetu? Duhovna obnova? Daj, Dizzee, uspravi se na zadnje noge i šuti. Druga je produkcijska neadekvatnost materijala koji nije ni toliko inventivno komponiran ni toliko inovativan da bi autora zlatotiskom unio u povijest samo zbog jednog albuma. A što će biti sa sljedećim ovisi o trećem “problemu” - o 20.000 funti koje donosi Mercury i koje će ga zauvijek izvući iz frustrirajućeg okoliša o kojem pjeva.

A njegova muzika nije za rapanje o šampanjcu i limuzinama. Niti su njegove teme za satensku MTV-produkciju. Nije da rješenja nema. Nadajmo se samo da će u njihovo nalaženje utrošiti više moždanog angažmana nego u svoje socijalne prosudbe.

________________________________

NITIN SAWHNEY: "HUMAN", V2

Kompozitor i producent (ali i glumac, pisac i scenarist) Nitin Sawhney utjelovljenje je azijskoga glazbenog šika. Radio je s Talvinom Singhom, remiksirao je Nusrata Fateha Ali Khana, dao je ruku Stingu i McCartneyu kad su se uželili world musica… “Human” je atmosferična, ezoterična kombinacija elektronike i zavodljivo-zavijajućih glasova vokalistica poput Jayante Bose i Natashe Atlas. Mješavine trip-hopa, housea i R&B-ja s glazbom egzotičnijeg porijekla uhu su ugodne, ali tehnički i skladateljski presofisticirane za vlastito dobro i ne baš uzbudljive, znamo li da se trend razvlači već desetak godina, a da mu se ovim albumom ništa ne dodaje. Dobro za neku buduću kompilaciju Café del Mar.

THE RAPTURE: "ECHOES", MERCURY RECORDS

The Rapture toliko nalikuju na Gang of Four, PiL i posebno The Cure, sve do cupkajućih sintisajzera, uglatih gitara, šupljih doboša i podvriskujućih vokala, da je općinstvu koje se u svoje vrijeme overdoziralo spomenutom muzikom “Echoes” teško slušati bez osjećaja da se radi o nekoj dugoj šali kojoj ne može dokučiti poantu. Neke su pjesme na granici bezočnog plagijata (vidi: “Echoes”, usporedi: “Careering” PiL), druge su na granici parodije (pjevačev cvilež potištenog maloumnika fotokopirani je Robert Smith), treće, opet, utjelovljuju britanski punk-funk i protestnu glazbu vremena Margaret Thatcher na način koji poštuje kako njihove krute forme tako i suvremene zahtjeve za zabavom.

Osobno, nemam nikakav problem s kvalitetom muzike na albumu (moj naklon, bilježim se sa štovanjem i tako to), ali teško nalazim motiv za slušanje. Mislim, čemu slušati nešto što zvuči isto kao PiL, kad mogu slušati PiL? Ili The Cure. Ili Gang of Four. Ili malo prileć, gledat film i na polovici zaspat.

________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA