KINO

HADEZEOVSKA DEPRESIJA

Usprkos darkerskom domoljublju, u filmu "Tu" Zrinka Ogreste ima više stvarnosti negoli u višegodišnjoj hrvatskoj filmskoj produkciji

"Tu" je najzreliji film Zrinka Ogreste. Premda "najzreliji" možda nije najprecizniji izraz za redatelja kojem je i redateljski debi bio starmali, koji se kao autor najčešće doimao autorski prezrelim, i kojem je ozbiljnost češće bila mana negoli vrlina.

I u mozaičnoj drami "Tu" Ogresta vrlo ozbiljno shvaća i film i "filmsku umjetnost" općenito. "Tu" je nepatvoreni profesorski, ex cathedra film, ali toliko precizan i dorađen da u svojoj "zrelosti" nadilazi čak i većinu negativnosti Ogreste kao "zrelog" i "ozbiljnog" autora. Na prvo gledanje "Tu" je izgledao kao najbolji hrvatski film nakon Matanićevih "Finih mrtvih djevojaka" koji se pojavio još od Brešanova "Rata": odličan u svojoj mozaičnoj strukturi, odličan u radu s glumcima, odličan u režijskoj poanti svojih priča, odličan u dvije od sveukupno pet priča (središnjoj s izvanrednim Ivom Gregurevićem i završnoj s također vrlo dobrim Nikolom Ivoševićem), a nešto slabiji u redateljskoj poetičnosti, povremenom darkerskom manirizmu, te prvoj priči omnibusa.

Drugo gledanje filma samo pojačava dojam prvog gledanja. Tamo gdje je dobar, Ogresta iznenađuje koliko je dobar, a tamo gdje je tanak, sad se čini i još slabijim. Recimo, motiv ranjene ptice iz prve priče sad se čini poetski još ocvalijim i banalnijim. No i s drugim gledanjem koncept "depresije domovine ovdje i sada" - Ogreste kao rezigniranog domoljuba koji još od izbora nemoćno vrti glavom – još uvijek drži vodu. Ne zbog tog koncepta darkerskog domoljuba, već usprkos njemu. Ogresta film završava s ponoćnim emitiranjem "Lijepe naše" na državnome radiju, podcrtavajući time depresiju pojedinca kao nacionalnu depresiju suvremenoga društvenog i političkog trenutka. Ali, na sreću, himna ujedno funkcionira i kao odličan kontrapunkt lirskom trenutku likova.

Usprkos toj hadezeovskoj depresiji, u filmu "Tu" ima više stvarnosti negoli u višegodišnjoj hrvatskoj filmskoj produkciji. A s obzirom da je Ogresti svaki film bolji od prethodnog, još "zreliji" Ogresta ("Tu" minus ranjena ptičica i ranjena domovina) tek dolazi.

________________________________

TREKKIES, 1997., Roger Nygard, VTI (DVD/VHS)

"Trekkies su jedini fanovi koji su uvršteni u Oxfordski rječnik engleskog jezika" – stoji na početku dokumentarca o obožavateljima "Zvjezdanih staza". Među tim fanovima je i porotnica sa suđenja u aferi Whitewater koja je u sudnicu svakog dana dolazila u uniformi Federacije. "Čak i kad nisam u uniformi ja sam u svom srcu časnica Federacije", rekla je mala ženica kad su je pitali da li će biti u uniformi ako predsjednik Clinton dođe svjedočiti.

No porotnica je tek umjereni fan serijala. Tu su zubari koje svoje ordinacije uređuju kao "Star Treck Dental Service", tu su čudni fanovi koji studiju serije svakodnevno šalju more sitnica poput novina ili restoranskih menija... Uglavnom, zbilja svijet za sebe. "Far out" planet Trekkiesa luđi je, nestvarniji, otkačeniji i zabavniji od bilo čega što se u "deep spaceu" "Zvjezdanih staza" može pronaći.

GRAD NA OBALI, City by the sea, 2003., Michael Caton Jones, Blitz (DVD/VHS)

“City by the Sea” marketinški je nadimak Long Beacha, mrtve četvrti New Yorka smještene uz Atlantski ocean. Detektiv LaMarca nekoć je ondje, kad je Long Beach bio pun novih automobila i novih kuća, radio kao policajac. Danas u napuštenom Casinu Long Beacha – za koji LaMarca kaže da izgleda kao da je "kroz njega prošla srpska vojska" - živi njegov sin narkoman... Dakle, obiteljska drama. Podebljana urbanom dekadencijom, krimićem, podebljana parom američkih glumačkih legendi (Robert DeNiro, Frances McDormand).

Ali čak kada Michael Caton Jones – na vječnu prosječnost osuđeni redatelj – na tu obiteljsku dramu nabaci i problematične djedove, ostavljene unuke i zlostavljane supruge: "Gradu na obali" kao da još uvijek malo nedostaje sadržaja. Manje nije uvijek više, ali suptilnije – jest.