Ponukan polemikom vezanom uz radno mjesto savjetnika za zdravstvena pitanja ministra unutarnjih poslova RH dr. Nevena Šikića, javljam Vam se sa željom da pojasnim neke stvari, te doprinesem boljem rješavanju tog problema. Mjesto savjetnika za zdravstvena pitanja ministra unutarnjih poslova RH zamišljeno je tako da on bude glavni inicijator i koordinator u zaštiti zdravlja radnika MUP-a, prvenstveno s Domom zdravlja MUP-a, te po potrebi i ostalim zdravstvenim ustanovama.
No, u zadnjih petnaestak godina na to radno mjesto postavljaju se ljudi po čudnim kriterijima, ni u kom slučaju stručnim, koji nemaju veze sa zahtjevom radnog mjesta. U tom periodu to radno mjesto služilo je uglavnom kao odstupnica, "azil", za ravnatelje Doma zdravlja MUP-a koji su silom morali otići s te funkcije. Tako je na to radno mjesto postavljen, neposredno prije početka Domovinskog rata, prof. dr. sci. Andrija Pavić, ginekolog, koji je također morao otići iz Doma zdravlja prije isteka mandata.
Doc. dr. Neven Šikić, dječji neurolog, nakon prisilnog odlaska s mjesta ravnatelja Doma zdravlja MUP-a, postavlja se na istu funkciju. Da ironija bude veća, imenuje ga se ljetos na mjesto predsjednika Upravnog vijeća Doma zdravlja MUP-a, o čemu ste Vi nedavno pisali. Postavljam pitanje, kako i po kojim stručnim i pozitivnim kriterijima se postavlja ljude, ginekologa i dječjeg neurologa, na tako osjetljivo i zahtjevno radno mjesto koje nema veze s njihovom specijalizacijom? To radno mjesto trebalo bi biti isključivo rezervirano za iskusnog liječnika specijalista medicine rada, s iskustvom u radu s policijom, koji je jedino u stanju osigurati stručan i kvalitetan rad na očuvanju zdravlja radnika MUP-a.
Na kraju Vas najsrdačnije pozdravljam!

-- dr. Bogdan Bogdanović, spec. medicine rada Doma zdravlja MUP-a RH

“SANADER POD ISTRAGOM DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA
SIGURNO POBJE
6. studenoga, 2003.

Temeljem Zakona o tisku molim da objavite ispravak pogrešnih navoda u Vašem listu od 1. studenoga 2003.
U potpunosti odbacujemo kao lažne i podmetačke navode objavljene u članku tjednika Feral Tribune od 1. studenoga 2003. godine u kojem se piše o stanu predsjednika HDZ-a dr. Ive Sanadera. Za razliku od niza hrvatskih političara, među kojima su najbrojniji upravo oni iz SDP-ove nomenklature, pa i drugih stranaka u današnjoj vladajućoj koaliciji, predsjednik HDZ-a svojim je novcima platio za stambeno zbrinjavanje svoje obitelji prilikom povratka u Hrvatsku iz inozemstva 1991. godine.
Smeta li nekima u Hrvatskoj kad netko može sam platiti za svoje stanovanje i kad to ne čini uz pomoć države?
Pokušaj osobne diskvalifikacije predsjednika HDZ-a odraz je političke nemoći njegovih političkih rivala u nedostatku pravih argumenata.
Očekivali smo i očekujemo napade na HDZ u ovoj izbornoj kampanji, no unatoč tome ćemo pobijediti na parlamentarnim izborima, sviđalo se to nekome ili ne.

-- Ratko Ma

KAKO MRZI HSP
6. studenoga, 2003.

Gđa Ružica Tomašić s Korčule, dopredsjednica HSP-a i nositeljica liste u 10. izbornoj jedinici, koja je inače završila policijsku akademiju i policijski fakultet, u Jutarnjem listu od 25. listopada ove godine u rubrici "Tjedan u 10 pitanja", na pitanje novinara:
"Radili ste u osiguranju pokojnog predsjednika Tuđmana. Koji događaj osobito pamtite?" Odgovara:
"Pamtim zaštitu predsjednika u trenutku raketiranja Banskih dvora. Bili smo pomalo ljuti jer je predsjednik Tuđman puno radio i rijetko je odlazio u sklonište.
Tog dana imao je sastanak sa Stipom Mesićem i Antom Markovićem i sada, kada malo bolje pogledam, pomalo mi je žao što raketa nije pogodila jednog od dvojice njegovih sugovornika."
Na ovakav odgovor buduće zastupnice Hrvatskog sabora čovjek si mora postaviti pitanje jesmo li mi normalni ljudi?! Kakav je to mentalni sklop ljudi, koji javno izjavljuju: "...pomalo mi je žao što raketa nije pogodila jednog od dvojice njegovih sugovornika!" Bože, oprosti joj, jer ne zna što govori, žao joj je što raketa nije pogodila Stipu Mesića ili Antu Markovića!
Takvi ljudi trebaju sutra biti naši zastupnici u Saboru, pa je vjerojatno da će njegov sastav biti isti ili još gori nego u prošlom sazivu.
Narode, dobro otvorite oči, dok još ima vremena, jer inače srljamo u propast, ako nas budu zastupali takvi zastupnici!

-- Marko Pletikosa, Zagreb

“MRAČAK U ČIZMAMA
NISU SAMO FAŠISTI UBIJANI
6. studenoga, 2003.

Obzirom da sam s inicijativom koja je dovela do izgradnje spomenika talijanskim vojnicima i civilima uz glavnu cestu Pazin-Motovun upoznat od samog početka i da sam prisustvovao i samom otvaranju i blagoslovu navedenog spomen-obilježja dozvolite mi da na ovaj način reagiram na neke od navoda iz članka objavljenog u Feralu.
Istina je da je spomen-obilježje posvećeno vojnicima u sastavu postrojbe "Unghie del Leone", ali je isto tako točno da se među žrtvama kojima je spomen-obilježje posvećeno nalaze i civili kojima bi i najrevnija inicijativa Udruge antifašističkih boraca Istarske županije teško mogla pripisati kakav ratni zločin (jedan od pogubljenih je bio željezničar). Brojka od 20 imena pogubljenih približna je iz razloga što je bilo nemoguće odrediti točan broj onih koji su na tom mjestu pogubljeni.
Nezaobilazan detalj je i to da su isti pogubljeni 10. svibnja 1945. nakon završetka rata i to bez ikakvog sudskog ili pravnog postupka. Provedeni su javno iz Motovuna prema Pazinu, gdje im se navodno trebalo suditi, ali na suđenje nikada nisu stigli. Kao i u mnogim drugim krajevima Istre i Dalmacije nije moguće isključiti da se u većini slučajeva radilo o ideološkoj netrpeljivosti ili čak osobnoj osveti više nego o nekakvom pravičnom suđenju neprijatelju optuženom za zločine. U prilog takvu tumačenju ide i činjenica da su pogubljeni bili većinom Istrani talijanske narodnosti, a ne osobe koje su se u Istri našle uslijed ratnih operacija.
Nije moguće, ma koliko su se na tome u posljednjih pedesetak godina trudili pojedini akteri ovih događanja, prešutjeti da je nasilje svih vrsta počinjeno nad osobama koje u većini slučajeva nisu bili pripadnici fašističkih postrojbi ili organizacija. Tim više, mnogo su puta žrtve takvog političkog nasilja bile antifašisti svih političkih opcija, radnici, invalidi, bivši logoraši, partizani, komunisti, koji su životom platili to što su bili Talijani, a ponekad i nedovoljno uvjereni da njihov rodni kraj treba pripojiti tadašnjoj Jugoslaviji.
Iskreno zahvaljujem na pozornosti i želim uspješan rad redakciji Feral Tribunea.

-- Ellis Tommaseo, Trst