Knjige



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
7. studenoga, 2003.

01 / Knjige
Srećko PULIG: KNJIGE
6. studenoga, 2003.

ERIK HOBSBAUM: DOBA EKSTREMA; ISTORIJA KRATKOG DVADESETOG VEKA 1914.–1991. (ERIC HOBSBAWM: THE AGE OF EXTREMES; THE SHORT TWENTIETH CENTURY 1914.–1991.), PREVEO PREDRAG J. MARKOVIĆ, DERETA, BEOGRAD, 2002., 470 STRANA

OBIJEST NAŠEG DOBA

Hobsbawmova spisateljska i povjesničarska veličina nije toliko u nespornosti teza koje iznosi koliko u sposobnosti sinteze najraznovrsnijega historijskog gradiva, odnosno umijeću da jednostavnim jezikom iskaže istine o našem vremenu, a da ih pritom ne banalizira

Što da učini prikazivač ovako obimne knjige gotovo udžbeničkog karaktera (470 strana) u kratkom novinskom osvrtu? Može reći nešto o samome tekstu, čiji sadržaj ne može valjano niti naznačiti, a kamoli iscrpiti, a može se osvrnuti i na kontekst u kojemu je knjiga izašla. Pokušat ćemo jedno i drugo.

Najprije o kontekstu. A ta bi priča mogla biti kratka, iako počinje ovako: bila jednom zemlja Jugoslavija, a u njoj izdavačko poduzeće Školska knjiga iz Zagreba. U tom poduzeću pokrenuta je krajem osamdesetih ambiciozna biblioteka “Povijesna istraživanja”, u kojoj su objavljene knjige britanskoga povjesničara Erica Hobsbawma “Doba revolucije/Evropa 1780.-1848.” i “Doba kapitala/1848.-1875.”. Naime, ovaj je slavni ljevičarski povjesničar naumio opisati povijest novog doba, u njegovoj terminologiji to je “dugo 19. stoljeće”, od Francuske revolucije do Prvoga svjetskog rata, u tri knjige. To je i učinio, no poduzeće Školska knjiga, nakon što je postalo hrvatsko, nije ni pomišljalo nastaviti s objavljivanjem, tako da knjigu “Doba imperija/1875.–1914.”, nemamo u “južnoslavenskom prijevodu”. Umjesto toga dobili smo barem Hobsbawmovu odličnu knjigu “Nacije i nacionalizam/program, mit, stvarnost”, no sada (1993.) u izdanju Novog Libera iz Zagreba.

U međuvremenu stari povjesničar nije odolio, a da ne napiše i svoju povijest “kratkog 20. stoljeća”, kao svojevrsni dodatak spomenutoj trilogiji. Knjiga je nazvana “Doba krajnosti” (iliti ekstrema) i snažno je odjeknula svjetskim “tržištem knjiga”. Sredinom devedesetih, kada je objavljena, u (svih) nas, naravno, o knjizi se glasno šutjelo. No, sada možemo čitati (saznamo li u Zagrebu uopće da postoji) srpski prijevod “Doba ekstrema/1914.-1991.”, objavljen u Beogradu 2002. godine, koji za sebe tvrdi da je “prvo izdanje ‘Doba ekstrema’ na jezicima bivše Jugoslavije”. Što nije istina, s obzirom da je knjiga prije toga već prevedena i objavljena u Sloveniji 2000. godine. Nažalost, u Hrvatskoj se uče neke druge povijesti 20. stoljeća.

Svatko tko je bio u prilici čitati neku od Hobsbawmovih knjiga, zna u čemu je njegova spisateljska i povjesničarska veličina. Ona nije toliko u nespornosti teza koje iznosi, koliko u zadivljujućoj sposobnosti sinteze najraznovrsnijega historijskog gradiva, sposobnosti da se jednostavnim jezikom kažu i zamršenije istine o našem vremenu, a da ih se pritom ne banalizira. On piše argumentirano, lucidno, često ironično ili otvoreno duhovito, a britanski racionalizam čuva ga od spekulacija. To ponekad izgleda kao prednost, no ponekad i kao ograničenje Hobsbawmove varijante “britanskog akademskog marksizma u historiografiji”. Jer i na njega bi se mogla prilijepiti etiketa koju on daje ideologiji prirodnih znanstvenika iz ere hladnog rata: to je liberalni marksistički racionalizam.

U predgovoru ove knjige sam ističe kako se dugo klonio pisati o 20. stoljeću, ne kao intelektualac, sudionik u javnom životu, što je često činio, već upravo kao znanstvenik, povjesničar. O vremenu svoga života ne može se pisati samo kao spoznatom izvana. Tokom svoga života svi mi, piše Hobsbawm, akumulirali smo poglede i predrasude o svojoj suvremenosti, a u namjeri da “objasni” 20. stoljeće nijedan pojedinac ne može uspjeti. Pa ipak, ono što je on ovim radom htio postići jesu neka nova produbljenja za njega posebno kontroverznih pitanja, poput onih o prirodi velike krize kapitalističkog sustava u tridesetim godinama ili prirode hladnog rata, koji je naslijedio “vrući” Drugi svjetski rat.

Za pamćenje ostaju rečenice ili odlomci koji jezgrovito sažimaju bit nekog fenomena. Na primjer: “Dok povjesničari požele da opomenu metafizičke spekulatore ‘Kraja povijesti’, budućnost će već stići.” Ili: “Nikada riječ ‘zajednica’ nije korištena toliko neprobirljivo i nesadržajno kao u ovim decenijima kada je zajednice u sociološkom smislu postalo teško naći u stvarnom životu...”

Hobsbawm stareći nije postao mrzovoljan, metafizički pesimist, ili nekakav lijevi nostalgičar, iako knjigu zaključuje riječima kako je “danas (1994.) manje razloga za optimizam u vezi sa budućnošću, nego što je bilo sredinom 80-ih...”. Za njega je “svijet na kraju Kratkog dvadesetog stoljeća u stanju društvenog sloma, prije nego li revolucionarne krize”. On zna da pravi marksisti ne trebaju reklamirati ništa, pa ni revoluciju, a blizina smrti, ako tako smijemo govoriti o živom čovjeku, koji ipak ima 86 godina, učinila ga je možda samo malo više skeptičnim i rezigniranim, no jednako ljudskim kakav je bio cijelog svog borbenog života.

________________________________

________________________________
Copyright © 1993 - 2021. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA