Ako se zaputite istočnom obalom Istre, pravcem Pula–Labin, naići ćete na dolinu neobične ljepote niz koju migolji rijeka Raša. Osjećaj koji vas odjednom oplahne zaustavite li automobil kraj jednog od nasipa, blizak je skrušenom ushićenju koje se javlja upravo na takvim, neobjašnjivo lijepim mjestima – nekakvo pokorno, nijemo udivljenje, pribivanje nečemu što je dio uzvišenog čuda, a ne prostodušne stvarnosti… I, naravno, svijest o vlastitoj bezazlenosti, nemoći. Tričavosti svakidašnjih nauma.

Nije zahvalno pokušati opisati modrozeleno korito Raše obrubljeno s nekoliko čamaca, jednom kućom na kraju vedute, divljim sagom trave pomiješanim s crvenim ugrušcima zemlje… Radije se uputite u neobično malo zdanje, kamp–kućicu s drvenom “nadogradnjom” iz koje vas promatraju oči nepoznatih posjetitelja. Taj mobilni objekt imena Močko rado će vas primiti u svoje ugrijano ždrijelo. Na meniju su: pivo, vino, rakija. Možda pelinkovac? Ako ste gladni, postoji rešo, ima nešto smrznutog mesa.. Močkov gazda Muredo uslužit će vas hitro, samo recite.