Glazba



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits

Word Trade

Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
7. studenoga, 2003.

01 / Glazba
Tamara VISKOVIĆ: GLAZBA
6. studenoga, 2003.

DAVID HOLMES PRESENTS THE FREE ASSOCIATION, MERCURY

KORODIRANI FUNK

Osim što je kreativno opušteniji, ovaj album ima još jednu prednost pred Holmesovim filmskim albumima. Nitko ne priča preko muzike

Studijski bend The Free Association najnoviji je projekt Davida Holmesa. Za slučaj da vas prva rečenica nije impresionirala (hu d fak iz dejvid holms?) odmah ću reći da je album odličan, a što se Holmesa tiče, on je uspješni kompozitor filmske glazbe i autor niza albuma koji dovlače živi duh soula i jazza u elektronsko okružje. Rođen u Belfastu kao najmlađe od desetero djece, već je prvim albumom "This Film's Crap, Let's Slash the Seats" pokazao veliki utjecaj filma na svoj rad. Pritom ne mislim samo na delinkventsku izravnost naslova već i na singl "No Mans Land", skladan kao sjevernoirski "odgovor" na tada aktualni film "U ime oca".

Holmes bi možda bi zauvijek ostao poslastica za žanrovsku publiku da ga krajem devedesetih nije "usvojio" redatelj Steven Soderbergh, angažirao ga u nekoliko svojih hitova (Out of Sight, Ocean's 11), i tako njegovu ritmičnu, senzualnu muziku, jednako nadahnutu djelima klasičnih filmskih kompozitora kao i aktualnim trendovima elektronske scene, učinio traženom hollywoodskom robom.

The Free Association okuplja pjevačicu Petru Jean Phillipson s glasom retro-jazz dive, Seana Reverona, nekadašnjeg MC-ja Beta Banda, i Stevea Hiltona, programera i gitarista. Nalazeći inspiraciju u pop-glazbenoj arheologiji, Free Association integriraju škriputavi, korodirani funk, ritmične, sulude govorne dionice, puno žive, žilave svirke i ritmove koji svojom impresivnošću i nezaustavljivošću podsjećaju na nadiruće krdo radosnih, rasplesanih slonova.

Najdojmljiviji je doprinos Petre Jean Phillipson, koja zvuči poput čangrizave Billy Holiday. "Sugarman", skladba u kojoj je njezin vokal, kao neka vapijuća jeka, razvijen visoko iznad složene, od mnogo djelića konstruirane glazbene pozadine, jedna je od najljepših pjesama na koje sam naletjela ove godine. Osim što je kreativno opušteniji, ovaj album ima još jednu prednost pred Holmesovim filmskim albumima. Nitko ne priča preko muzike. Neka je to i Brad Pitt, meni ide na živce.

________________________________

THE DESERT SESSIONS, VOL. 9-10, ISLAND

Josh Homme (Queens Of The Stone Age) još od 1997. ima običaj pozvati prijatelje i rodbinu u vikendicu filmičnog imena Rancho de la Luna, gdje se opuštaju uz zavijanje kojota i svirku. Snimke toga provoda od tada se pojavljuju pod nazivom The Desert Sessions, i uglavnom sadrže umjereno interesantan jamming od one vrste koju rado slušaju sredovječni rokeri sa skupom opremom u momačkoj sobici. No, u međuvremenu su Queens… postali svjetski bestseller, pa su i ove neobavezne svirke postale ozbiljnije. Iako se još uvijek sastoji od materijala koji je zanimljivije svirati negoli slušati, album ipak ima koherentnih pjesama, a samo radi PJ Harvey, koja od 1995. nije bila tako dobra, isplati ga se čuti.

Njezina jetka, sirova blues-punk interpretacija zvuči uistinu pustinjski, gola kao kostur u pijesku i garnirana samo s hrapavim gitarama i suhim ritmom. Ostatak materijala je na tragu Queensa, žestoko burgijanje s malo osjećaja za tajming i nimalo milosti prema žicama, zvučnicima, i slušateljskim živcima. E, da, na vikendici su bili Dean Ween, Twiggy Ramirez Joey Castillo itd., a tulum je trajao od 8. do 15. veljače. Šesnaestog su slavili kojoti.

TEXAS: “BE CAREFUL WHAT YOU WISH FOR”, MERCURY

U dugog karijeri Texas su imali razdoblja blockbuster-uspjeha i razdoblja padanja u zaborav, preživjeli su nesklone im trendove od elektro-popa do grungea i techna, mijenjali glazbene interese od bluesa preko Motowna do plesnog pop-rocka, ali neke su stvari čitavo to vrijeme ostale nepromijenjene. Uvijek je to bio umjereni pop, uvijek se jako oslanjao na provjerene sixties-elemente, a kredibilitet osiguravao "posuđujući" od boljih. To se ni na novom albumu nije promijenilo. "Telephone X" je Costellova "Watching the Detectives" prerušena u žensko, a "Broken", primjera radi, žestoko posuđuje od Blondie.

Tu je i tim suradnika koji osigurava žanrovski update - MC Kardinal Offishall, raper Dolamite i drum'n'bass producent Ceri Evans. Unatoč svim tim različitim kadrovskim i stilskim "skelama" koje ga drže na okupu, album je iznenađujuće suvisao kao cjelina. Glavni adut benda – cool, nenaglašeni vokal - profitirao je odmakom od utjecaja šezdesetih, pa iako nisu upadljivi radijski hitovi, pjesme poput "See It Through" i "Where Do You Sleep" imaju unaprijed rezervirano mjesto u srcima brojnih fanova.

________________________________
Copyright © 1993 - 2024. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA