KINO

ŽIVJELA REVOLUCIJA!

Koliko je Roberto Rodriguez "opušteno" režirao "Bilo jednom u Meksiku", može se najbolje vidjeti u nevjerojatnoj scenarističkoj zbrci filma

Početkom devedesetih Roberto Rodriguez postao je među domaćim filmofilima kultna figura i prije nego što je itko vidio njegovog "El Mariachia", snimljenog s mikroskopskim budžetom oko kojega su se ispredale legende nezavisnog filma. Kada je "El Mariachi" izdan na VHS-u, Rodriguez je u trenutku prevalio put od kulta do irelevantnosti. Dok se o njemu samo čitalo u stranom tisku, američko-meksički tinejdžer činio se poput princa nezavisnog filma; kada je stigla i slika – u obliku nekog bezveznog niskobudžetnog akcića, nemuštog poput neprofesionalnog pornića – razočaranje je bilo takvo da ga ništa više u devedesetima nije moglo nadmašiti.

U međuvremenu, Rodriguez je snimio još bezveznih filmova, ali i neke solidne ("The Faculty"). No od "meksičkog Tarantina", kako ga se zvalo, nije ostalo ništa sve dok Rodriguez nije nedavno realizirao posljednji dio svoje Mariachi-trilogije – zvučnog naslova "Bilo jednom u Meksiku". Rodriguezu je još Tarantino sugerirao da bi od "Mariachia" mogao napraviti trilogiju poput Leoneovih "Dolara". Premda je Leoneova trilogija zapravo završila filmom "Dobar, ružan, zao", a ne filmom "Bilo jednom na Divljem zapadu", Rodriguezovo citiranje Leoneove trilogije čini se kao dobar marketinški "ulaz" u film. Dapače, gotovo kao dobar film. Nešto poput obećanja onog što je Rodriguez već odavno trebao biti.

Ali kao što je već jednom puno obećavao, samo zbog budžeta od nekoliko tisuća dolara, tako je i sada Rodriguez obećavao samo na razini citatnosti naslova i Tarantinove videotekarsko-filmofilske ideje. Kada se na špici filma pojavi naslov "a Roberto Rodriguez flick" - film postaje nekako sumnjivo opušten. Kada zatim slijedi naslov "shot, chopped and scored" (otprilike, "upucao, narezao i pogodio"), opuštenost postaje već i deklarativna. No, koja je magnituda Rodriguezove "opuštenosti", može se vidjeti tek u nevjerojatnoj scenarističkoj zbrci filma. A možda još i više u političkom kontekstu filma s Antonijem Banderasom, Salmom Hayek i vrlo dobrim Johnnyem Deppom, u kojem građani Meksika – na čelu s El-om – spašavaju svojega "El presidentea" (zajedno s predsjedničkom lentom), vičući "živjela revolucija".

________________________________

VAŽNO JE ZVATI SE EARNEST, The Importance of Being Earnest, 2002., Oliver Parker, Discovery (DVD/VHS)

Nakon što je "An Ideal Husband" dobro prošao, Harvey Weinstein - čiji je Miramax bio jedna od kompanija koja je stajala iza filma - naručio je od redatelja Olivera Parkera "još iste robe". I tako je Harvey Weinstein dobio i drugu adaptaciju Oscara Wildea spravljenu prema prokušanom receptu. Sveukupno, "Važno je zvati se Earnest" s Colinom Firthom, Judi Dench i veteranom "Ideal Husbanda" Rupertom Everettom, sedma je ekranizacija Wildeova teksta, računajući i one televizijske.

Wildeovu "komediju zabune" iskusni Parker – koji osim Wildeovih filmova ima i ekranizaciju Shakespeareova "Othella" - snimio je upravo prema ukusu hollywoodskoga mogula čiji su "engleski" filmovi već osvojili dva Oscara ("Engleski pacijent" i "Zaljubljeni Shakespeare"). "Earnest" je scenografski i kostimografski tusta demonstracija engleske literature i engleskog glumišta. Onako akademski reprezentativna: i za kraljičino glumište, i za Oscara Wildea, i za oscarovskog mogula Harveya Weinsteina.

BOEMSKI DANI, Igby Goes Down, 2002., Burr Steers, Continental (DVD/VHS)

Uvrnute komedije Wesa Andersona ("Rushmore", "Obitelj čudaka") su metastazirale. Metaforička čaša se prevrnula i jedinstveni talent jednoga od najcjenjenijih američkih autora (za kojeg poštovatelji i obožavatelji tvrde da je u stanju promijeniti, ako ne nečiji život, onda shvaćanje humora) sada se razlio po bijelom stolnjaku onog što zovemo velikom tradicijom američke komedije.

Prvi apologet Wesa Andersona zove se Burr Steers, a njegov debitantski film "Boemski dani" (s bratom Macaulaya Culkina, Kieranom Culkinom) američka kritika dočekala je gotovo s istom aklamacijom kao i Andersonove filmove. U slučaju još pokojeg sljedbenika to "razvijanje koncepta" Andersonovih bizarnih obitelji, bizarnog odrastanja i tužnog humora, mogla bi biti ključna stvar koja se u posljednje vrijeme dogodila američkoj komediji – naravno, ako uopće ovdje možemo govoriti o komediji.