Molim vas da u skladu sa Zakonom o javnom priopćavanju, članak 31, objavite ispravak netočnih podataka objavljenih u vašem listu 15. studenog 2003. u članku pod naslovom "Diplomacija bez granica".
1. Odgovorno izjavljujem da nikada nisam bio član nijedne obavještajne službe.
2. Nikada nisam bio u kontaktu s bilo kojom obavještajnom službom izvan Republike Hrvatske.
3. Sedma uprava MVP-a nije dio obavještajne zajednice Republike Hrvatske, nego je služba koja se isključivo bavi sigurnosno-komunikacijskim sustavom MVP-a, što nema nikakve veze s obavještajnim poslovima.
4. Sedma uprava MVP-a nije ovlaštena za "tajno obrađivanje" bilo koga, te se stoga takve radnje nisu poduzimale za vrijeme dok sam ja bio pomoćnik ministra na čelu te Uprave.
5. Točno je da je VII. uprava MVP-a na temelju zaprimljene dokumentacije o povredi službene dužnosti djelatnika Konzularnog ureda RH u Beogradu, shodno Zakonu o vanjskim poslovima, predložila ministru vanjskih poslova povlačenje tog diplomata iz Beograda. Dokumentacija o cijelom postupku dostupna je, i nalazi se u MVP-u RH.

-- mr. sc. Ivan Del Vechio, veleposlanik

“CRNIĆ NAM SE PIŠE
CRNIĆ JE OMAŠKOM NAPISAN
21. studenoga, 2003.

U tjedniku Feral Tribune od 15. studenoga 2003. broj 948 na stranici 17 objavljen je članak pod naslovom “Crnić nam se piše”. Radi vaše informacije, ali i radi informiranja vaših čitatelja slobodan sam izvijestiti:
Hrvatska odvjetnička komora je rješenjem od 8. svibnja 2001. izvijestila Vrhovni sud Republike Hrvatske da 15. svibnja 2001. nastupa mirovanje mog odvjetničkog statusa. To zbog toga što sam toga dana počeo obnašati dužnost predsjednika tog suda. Podatak o mirovanju mog odvjetničkog statusa se odnosi na sve predmete koji su bili primljeni u tom sudu, pa i na spor o kojem ste pisali u rečenom članku.
No, nezavisno od toga još je važnije da je sucu izvjestitelju (dakle sucu koji je sudsko vijeće izvještavao o stanju predmeta) bilo notorno da nije moguće da ista osoba u isto vrijeme obavlja dvije takve potpuno nespojive dužnosti.
U vrijeme donošenja sudske odluke o kojoj ste pisali postojale su, dakle, činjenice koje me potpuno isključuju od bilo kakvog sudjelovanja u rečenom postupku. Zato ne mogu razumjeti razloge koji su doveli do toga da me sudac izvjestitelj Vrhovnog suda naveo u presudi kao odvjetnika i punomoćnika tužiteljice, iako to očito nisam bio.
Napominjem, da od 15. svibnja 2001. nisam sudjelovao ni u jednom sudskom postupku u kojem sam prethodno imao status odvjetnika.

-- Ivica Crnić, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske

POVRATI, PA GLASAJ!
21. studenoga, 2003.

Poštovano uredništvo, gledam i slušam sve te neandertalske njuške koje bi da me zastupaju u Saboru; jedva da se nađe pristojnosti, a kamoli političkog razbora. Naime, začepiti nos i glasati nije dovoljno; učinit ću to, no potom ću, kako i sav preostali pristojan svijet u Hrvatskoj, morati povraćati - naprosto od estetskog gađenja. Stoga predlažem da se kraj svakog biračkog mjesta izgrade vomitoriji, starorimska povraćališta, kao mentalno-higijensko, i vjerojatno jedino preostalo sredstvo da se smanji apstinencija birača.

-- Karmen Lon

SABOR BEZ POŠTENJA
21. studenoga, 2003.

Čitam Feral dosta dugo i moram vam zahvaliti što unosite malo ljudskosti u močvaru ovdašnjeg novinarstva. Nedavno sam, slučajno, zalutao na stranice Sabora RH i otkrio zanimljivu noticu. Ako u tražilicu na stranici upišete, npr. riječ, poštenje, dobiti ćete odgovor da traženi pojam ne postoji. Smiješno, indikativno!?

-- Darko Ku

“SANTA KLAUS
RAZUM S EMOCIJAMA
21. studenoga, 2003.

Premda veoma cijenim pisanje gospodina Petra Lukovića i čitam sve njegove priloge u Feralu, moram reagirati na njegovo oduševljenje gospodinom Vaclavom Klausom, predsjednikom Češke Republike u članku “Santa Klaus”. Prezirući balkansko politikantstvo, koje sve svoje moći izvlači iz poigravanja s emocijama, gospodin Luković vidi izlaz u Klausovom racionalno hladnom razumijevanju politike kao interesa. No taj suprotni aspekt je jednako poguban kao i onaj prvi. Gospodin Klaus se zalaže za prihvaćanje Europe isključivo kao zajednice ekonomskih interesa, što vodi u jednaku katastrofu u kakvu nas je dovelo emocionalno politikantstvo.
Ako naime EU ne uspije razviti prije nego što dođe do prve veće ekonomske krize snažan emotivni odnos većine državljana za nju samu, isključivo ekonomski interesi će tu paradržavnu tvorbu razbiti kao kutiju od šibica. Europska je nužda razviti europski identitet kao emotivan odnos, koji Europejce veže skupnim ponosom prema zajedničkoj, našoj kući koja će se znati suprotstaviti onima što tu našu kuću podcjenjuju. Politika svakako nije samo vođenje racionalne interesne sfere, već je i njen jednako važan aspekt vođenje emocionalno obrambenog sektora. Samo pametno balansiranje između oba ta pola može biti dobra politika.

-- Zlatko Tišljar, Zagreb