NIKICA PETRAK: “NEIZGOVORENI GOVOR”, ANTIBARBARUS, ZAGREB, 2003.

DODATAK NEDJELIMA

Petrak izvodi tezu kako je duh usmene književnosti, na kojem se grade nacionalne ideologije u našim krajevima do dana današnjega, zapravo inspirirao bezbrojne, nečuveno okrutne zločine u najnovijim balkanskim ratovima

“Neizgovoreni govor” prva je knjiga eseja Nikice Petraka (1939.). Autor sedam pjesničkih zbirki (ne računajući “Izabrane pjesme”, 1991.) u prvi plan hrvatskog pjesništva izbio je dvjema posljednjim knjigama poezije “Ispadanje iz povijesti” (1996.) i “Razmicanje paučine” (1999.). Za razliku od većine pjesnika koji već u ranim godinama dosežu pjesnički zenit, Petrak se dugo tražio, sve dok u devedesetima nije došao do vlastitoga, autentičnoga poetskoga govora.

Sedam zbirki u gotovo pola stoljeća pisanja poezije, intenzivnog življenja s poezijom - baš i nije mnogo: većina Petrakovih vršnjaka ima za sobom mnogo opsežnije opuse. U ovoj esejističkoj knjizi i sam Petrak traži uzroke toj niskoj produktivnosti. Govori o tome kako postoje pjesnici koji mogu napisati sjajne i duhovite stihove o razvezivanju vezice na cipeli i padu poklopca s lonca; njima zavidi jer njemu nije dan taj talent lakoće pjevanja, “nije izumio svoj estetski stroj koji neprestance radi i koji se može uporabiti u sve svrhe”.

No, posrijedi je, zapravo, tu samo privid skromnosti; ne zavidi Petrak baš previše onima koji imaju svoje strojeve za proizvodnju stihova, jer ne misli da je to prava svrha poezije; pjesma je po njemu ipak govor o bitnome, prava poezija dopire do samog smisla egzistencije, ona nastaje u implicitnom dijalogu s cjelokupnom kulturnom tradicijom.

Pred veličinom takve poezije Petrak je doista ponizan i skroman. Ova njegova esejistička knjiga zapravo je duboko osobna, ispovjedna. Nisu to hladni, depersonalizirani tekstovi književnog povjesničara koji nas objektivistički izvješćuju o piscu. Petrakovi su eseji nastajali od početka devedesetih u raznim prigodama, ponekad su trebali poslužiti i kao govori zahvale u povodu primanja raznih nagrada, ali ta prigodnost se sada, kad su se našli na okupu u knjizi, ni najmanje ne osjeća.

Valja imati na umu da je u hrvatskoj književnoj produkciji posljednjih četrdesetak godina klasičan književni esej gotovo potpuno iščeznuo. Uzlet znanosti o književnosti od početka šezdesetih, prodor strukturalizma, a potom i poststrukturalizma, doveo je do toga da je klasičan literarni esej (kakav kod nas ponajbolje reprezentiraju Matoš, Ujević, Krleža, Marinković) potpuno ustuknuo pred književnoznanstvenim raspravama, studijama i interpretacijama, bivajući prokazan zbog “diletantizma” i “impresionizma”. Nestao je iz stručne i književne periodike, a ponešto od njega ostalo je očuvano u masovnim medijima, u feljtonistici i kolumnistici Antuna Šoljana, Dalibora Cvitana, Veselka Tenžere, Igora Mandića.

Knjiga Nikice Petraka pojavljuje se u pravom trenutku, kad smo već prezasićeni teorijom (kojoj, uostalom, književnost više nije ni potrebna, čak ni kao polazište), a i suhoparnošću književnopovijesnih sinteza. Petrak o književnim teorijama malo zna, vjerojatno njegovo teorijsko-doktrinarno znanje završava s poznavanjem T. S. Eliota i američkih novih kritičara, ali je zato njegovo znanje književnih tekstova golemo. Čitatelj ovih eseja naprosto mora biti frapiran količinom podataka, mnoštvom autora i književnih tekstova koje autor spominje, znalačkim tumačenjima, komparacijama koje pokazuju kako se tu ne radi samo o paradnom demonstriranju vlastite načitanosti (ili tek eruditsko-ornamentalnom pabirčenju po enciklopedičkim priručnicima), već o dubinskom poznavanju tekstova i autorskih opusa koji se sagledavaju iz osebujne, vlastite, po mnogočemu originalne vizure.

Pomalo neočekivano za jednoga suvremenog pjesnika, Petrak se u ovoj knjizi uglavnom bavi klasicima, stranim (Johnom Donneom, Goetheom) i našim veličinama (Dživom Bunićem, Ujevićem i Krležom). Ali za Petraka to nisu petrificirani eksponati iz muzeja književnih starina; on ih tretira kao žive sugovornike; zavlači im se pod kožu i iz njihove vizure motri fenomene suvremenosti ili, pak, započinje dijalog s njima kao s velikim učiteljima.

U podlozi takva čitanja klasike stoji stav da je prava poezija transhistorijska po svojoj prirodi, da ono bitno u umjetnosti nadilazi granice vlastitog vremena i ostaje trajnim, univerzalnim znakom u kojemu će se prepoznavati i budući naraštaji.

Često se, u različitim pojavnim oblicima, u ovoj knjizi provlači teza kako su sve bitne istine o čovjeku već izrečene u poeziji klasika, iskušani su i svi literarni postupci; bit kreativnog čina današnjeg pjesnika jest umnogome sadržana u njegovu umijeću čitanja klasike.

Posebno je zanimljiv esej “Gavran i vuk idu poznavati krv”, u kojemu Petrak analizira prirodu pjesničkih slika u narodnoj poeziji, poglavito onoj nastaloj na štokavskom narječju. Navodeći brojne primjere okrutnosti, ne samo u epici već i u tzv. ženskim pjesmama, Petrak izvodi tezu kako je taj duh usmene književnosti, na kojem se grade nacionalne ideologije u našim krajevima do dana današnjega, zapravo inspirirao bezbrojne, nečuveno okrutne zločine u najnovijim balkanskim ratovima.

Petrakovi eseji oduševljavaju nas svojom mudrošću, nenametljivom erudicijom, sposobnošću razumijevanja, dubinskog čitanja klasičnih tekstova, umijećem njihova aktualiziranja, uvođenja u kontekst suvremenosti. Istodobno, to je i duboko osobna knjiga pjesnika koji ni u postmodernom vremenu relativizacije svih vrijednosti nije izgubio vjeru u moć pjesničke riječi. On jest duboko ponizan, beskrajno skroman pred tradicijom, pred velikim klasicima, ali pripravan slijediti njihov duh i na svoj osobni način ga u novim vremenima reinterpretirati. Sve to zvuči pomalo starinski, ali nije lišeno stila, šarma i znanja. I izaziva duboko poštovanje.

________________________________

Šezdeset deveta francuska književna nagrada Interallie, koja se dodjeljuje knjizi nekog novinara, pripala je Frédéricu Beigbederu za "Windows on the World". Beigbeder, bivši publicist i televizijski voditelj (Canal ), te autor i na hrvatski jezik prevedenog bestselera "129,90 kuna", danas je urednik u Flammarionu. Ovaj njegov novi i nagrađeni roman, koji je izašao koncem kolovoza, nosi ime po restoranu koji se nalazio na 107. katu Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku. Kritičari su djelo okarakterizirali kao "snažan i narcisoidan roman", koji se bavi utjecajem atentata od 11. rujna na samog autora…

THE ROLLING STONES: "ACCORDING TO THE ROLLING STONES", CHRONICLE BOOKS, 2003.

Knjiga "According to the Rolling Stones" donosi opsežne i nove intervjue s Mickom Jaggerom, Keithom Richardsom, Charliejem Wattsom i Ronniejem Woodom, a sadrži i određeni broj dosad nepoznatih fotografija banda. Izdavač navodi da je riječ o knjizi iza koje službeno stoji sam band, a kao savjetnik je naveden najšutljiviji dio Stonesa – bubnjar Ch. Watts! "Prvo izdanje knjige o Rolling Stonesima tiskano je u 250 tisuća primjeraka", izjavio je predstavnik nakladnika, posebno znanog po knjizi "The Beatles Antology" iz 2000., koja je do sada prodana u više od 2 milijuna primjeraka.

JAMES HENKE: "LENNON LEGEND: AN ILLUSTRATED LIFE OF JOHN LENNON", CHRONICLE BOOKS, 2003.

Nevelika (64 stranice) biografska knjiga o Johnu Lennonu donosi, među inim, i 40 reprodukcija predmeta koji su pripadali Lennonu: školskih stvari, kazališnih programa, koncertnih ulaznica i rukom napisanih pjesama. Knjiga je službena i autorizirana; autoru djela, rock-kritičaru J. Henkeu, svoj je arhiv otvorila i Yoko Ono, a uz knjigu je priložen i jednosatni audio CD, koji donosi Lennonova razmišljanja o svojemu radu i životu. Kritičari također poručuju da je riječ o knjizi koju bi trebao imati svaki pravi fan Johna Lennona…