TRAVIS: "12 MEMORIES", INDEPENDIENTE

MUTAVA ANGAŽIRANOST

Čak tri pjesme odnose se na političke teme, ali to rade malodušno i bez konkretnog angažmana

Lijepe, melodiozne pjesme i atraktivni optimizam od Travis su učinili omiljen i rado slušan bend, ali ne i proporcionalno cijenjen. Neavanturistično dosljedna u čuvanju svoje šarmantno sladunjave rock-forme, grupa iz albuma u album samo varira aranžmane, dok se pjesme drže iste (priznajmo, vrlo efektne) formule. Umjereni tempo, primjeren njihanju i pjevušenju, nipošto plesanju, skakanju, mahanju glavom ili ikakovoj drugoj rockerskoj ekshibiciji (što je ironično, s obzirom da se pjesma s kojom su postali poznati zove "All I want to do is rock"). Refreni su dugi, dinamični, pjevni i decentno orkestrirani.

Tekstovi su bogati agresivno-dobroćudnom sloganerijom karakterističnom za reklame koje nemaju što reći o proizvodu koji promoviraju i TV voditelje suočene s mutavim sugovornikom. "12 Memories" po nečemu se ipak razlikuje od svoja tri prethodnika. Prvi put primjećujemo potrebu da se kaže nešto važno, da se promijeni imidž nekonfliktnog benda koji trubi samo o djevojkama, cvijeću i vremenskim prilikama. Čak tri pjesme odnose se na političke teme, ali to rade malodušno i bez konkretnog angažmana, ograničavajući se na opće razočaranje i nezadovoljstvo stanjem britanske vanjske politike. Slijede pjesme o sjećanjima, te pjesme o mirenju s kolotečinom svakodnevnog života.

Već na prethodnom albumu Travis su pokazali iznenađujuće sredovječan svjetonazor za razmjerno mlad bend, a na ovome je ta "netalasavost" isplutala u nazive pjesama. "Quicksand", "Happy to Hang Around", "Mid-life Krysis"... recimo da nema opasnosti da itko hiperventilira od uzbuđenja. Cjelokupna atmosfera je ozbiljnija, ali ne i prepametna. Tradicionalni mit o emotivnosti i prostodušnosti koja se temelji na "neiskvarenosti" ikakvim znanjem ili odveć ornom moždanom aktivnošću (nisu li, uostalom, svi veliki filmski negativci eruditi, dok klasičnog pozitivca krasi dirljiva neukost kao znak njegove čiste duše) ima divne predstavnike u ovoj grupi.

Uostalom, u nedavnom intervjuu pjevač i autor je izjavio da ne čita ništa, kupi tek par CD-ova godišnje. S obzirom na tendenciju njihovih posljednjih dvaju albuma, takva bi trebala biti i publika na koju računaju.

________________________________

DAVID SYLVIAN: "BLEMISH", SAMADHI SOUND

Oko Davida Sylviana uvijek je titrala decentna aura poetike i patetike, a otkako se upustio u spiritualnu obnovu, pridružilo im se i zračenje superiornim asketizmom. Znamo li da njegova glazba ionako nikada nije prštala od brzih ritmova i radosnih kliktaja, "Blemish" se doima kao sasvim logično skretanje njegove karijere. Otprilike, pola albuma u svojim je introspektivnim pjesmama Sylvian potpuno sam. Njegovom baritonu, golom i ranjivom, društvo prave tek gitara i par zlovoljnih elektroničkih gremlinčića. U drugoj mu se polovici pridružuju gitaristi Derek Bailey i Christian Fennesz, prvi s grčevitim, atonalnim intervencijama, drugi s raskošnim instrumentalima. Album otvara 13-minutna intenzivna, gorka, spazmična naslovna pjesma, i do kraja "Blemish" ne popušta stisak. Neobičan, snažan i hrabar album.

DIDO: "LIFE FOR RENT", ARISTA

Godine 2001. Eminem je samplirao pjesmu "Thank You" slabo poznate pjevačice Dido za refren svojega velikog hita "Stan". Od tada, njezin se album prodao u više od 12 milijuna primjeraka. Iz činjenice da je isti album tada već dvije godine skupljao prašinu na policama s oznakom pop/dance, ne valja izvlačiti zaključak da je bio loš. No ni iz činjenice da je po Eminemovoj intervenciji postao najtiražniji prvijenac britanske pjevačice svih vremena, ne valja naprečac zaključiti da je bio dobar. Bio je, jednostavno, ni po čemu poseban, a takav je i njegov sljedbenik "Life for Rent".

Folk-pop kombiniran s malo sporijim elektronskim ritmom, otpjevan ugodnim glasom koji ne daje naslutiti ni tugu ni sreću, i ako baš inzistirate na detektiranju nekog čuvstva u vokalu, to je tek sjena dosade. Sjena koja čak i od teme kao što je ljubovanje s momkom najbolje prijateljice (Mary's in India) učini potrošnu pjesmu od one vrste koja se oglasi u romantičnim filmovima kada junakinja, uvjerena da je njezin odabranik zauvijek otišao u Pariz (u takvim filmovima svi idu u Pariz) hoda sama u sumrak ulicama grada. A onda se on vrati i cmok cmok šmrc šmrc... evo opet Dido.