KINO

KULTURA STRAHA

U svojemu dokumentarcu “Ludi za oružjem” Michael Moore upire prstom u agresivnu vanjsku politiku SAD-a, kao i u nedostatak socijalne zaštite i "kulturu straha" u kojoj Amerika živi

Prije nego što je Marilyn Manson izjavio da ga ništa ne može tako inspirirati kao jedna dobra školska pucnjava, mnoge su američke javne osobe optužile Mansona da je on inspirator pokolja u školi Columbine. Eric Harris i Dylan Klebold koji su 1999. ubili dvanaestero učenika škole u Littletonu, Colorado, bili su fanovi Marilyna Mansona, što je mnogim desnim moralistima bilo dovoljno da povežu pokolj u Columbineu s Mansonovim demonskim stihovima i ikonografijom. No Michael Moore, huligan (i laureat) ovogodišnje oskarovske večeri, u svojemu dokumentarcu “Ludi za oružjem” amnestira Marilyna Mansona kao "inspiratora" tvrdnjom da je "gothic rock" popularan i u drugim zapadnim zemljama, koje nemaju problema s tinejdžerskim ubojstvima.

Štoviše, u svom žovijalnom stilu Moore navodi da Kanada ima veću stopu nezaposlenosti i više oružja po glavi stanovnika od Amerike; da Njemačka i Engleska imaju nasilniju nacionalnu povijest i veću stopu bračnih razvoda; da su u Japanu nasilne video-igrice popularnije negoli u Americi, ali da svejedno Amerika ima 30 puta više ubojstava negoli Francuska ili Njemačka, te čak nekih 150 puta više negoli Engleska, Kanada ili Japan!

No ako od krivnje izuzima Mansona, Moore istom logikom ne oslobađa krivnje i Charlestona Hestona, predsjednika NRA-a (Nacionalnog udruženja nositelja oružja), premda u filmu navodi podatak kako u Kanadi samo posjedovanje oružja nije problem. Moore izabire Hestona za dramatski, finalni obračun "čelo u čelo", optužujući ga kao bezdušnog desničara koji je odmah nakon pokolja u Littletonu održao konvenciju svoje udruge. Istodobno Mooreu se ne čini provokativnim što je i Manson nakon pokolja u Littletonu održao koncert. Uz senilnog Hestona, Moore kao glavne krivce dijagnosticira agresivnu vanjsku politiku (za vrijeme događaja u Columbineu bombardirana je Srbija), nedostatak socijalne zaštite, te "kulturu straha" u kojoj Amerika živi.

Te manje nelogičnosti Mooreove, gotovo pa neprimjereno zabavne dokumentarne bujice, pomalo čine nedorečenim "Bowling for Columbine", dokumentarac koji u strogom filmskom smislu i nije toliko dokumentarac koliko odlična televizija. Odličan show MM-a u kojem se između ostaloga navodi da se u blizini Littletona nalazi Lockheed Martinova tvornica MX-raketa, odnosno u kojem možemo vidjeti brata Terryja Nicholsa, osuđenog za eksploziju u Oklahomi, kako veselo pokazuje Magnum 44 ispod svog jastuka.

________________________________

PIKNIK U HANGING ROCKU, Picnic At Hanging Rock, 1975., Peter Weir, Blitz (DVD)

Premda je riječ o dobrodržećem šezdesetogodišnjaku, Petera Weira možemo smatrati ocem australske kinematografije. Weirov "Piknik u Hanging Rocku" iz polovice sedamdesetih (s Rachel Roberts i Dominic Guard) jedan je od prvih značajnih australskih filmova; inače, riječ je o kinematografiji koja je početkom XX. stoljeća prva proizvela film duži od jedne role ("The Story of the Kell Gang").

Prije istinite priče o tajanstvenom nestanku nekoliko djevojaka tokom školskog izleta, u australskom filmu nije bilo ničeg. Nakon Weirova romantičnog misterija stigli su Beresford ("Breaker Morant") i George Miller ("Mad Max"). A njih su u devedesetima slijedili P. J. Hogan ("Muriel se udaje") i Baz Luhrman ("Strictly Ballroom"). Princip je uvijek bio isti: nakon jednog ili dva domaća hita hvatao se prvi brod za Hollywood. A u Hollywoodu su Australce, u pravilu, čekali Oscari i ugledna srednjostrujaška karijera.

INNOCENT MOVES, 1993., Steven Zaillian, VTI (DVD)

Film Stevena Zailliana (scenarista "Schindlerove liste", "Nemoguće misije" i "Bandi New Yorka"), snimljen prema istinitoj priči šahovskog wunderkinda Josha Waitzkina, daleko je poznatiji – dapače, i poprilično slavan – pod naslovom "Searching for Bobby Fischer". Šahovski lumen koji je za vrijeme hladnog rata obećao Amerikancima da će pobijediti Ruse – i zatim ih uistinu i pobijedio – predstavlja romantičnu potku filma o malom geniju. No usprkos svojoj prvenstveno dekorativnoj funkciji, dokumentarne snimke Bobbyja Fischera ono su najzanimljivije u Zaillianovu redateljskom debiju.

Od jednog tako uglednog i raznovrsnog scenarista očekivalo bi se više zanatskih trikova i majstorskih grifova... Iako se mora priznati da su "Innocent Moves" s Joeom Mantegnom i Benom Kingsleyem ipak jedan od rijetkih filmova u kojem se šah ne igra tako da konj, s jednim iznenadnim skokom, pojede protivničkog kralja.