Samo nekoliko dana nakon što je naš mudrica Žužul izjavio da Izraelci nemaju s kime pregovarati na palestinskoj strani, pokazalo se da je Palestinaca ipak još dovoljno za uhodane likvidacije iz helikoptera. Ta vrsta brutalnih smaknuća izazvala bi do prije samo neku godinu ogorčenje i među umjerenim Izraelcima, koji su i za manje znali demonstrirati protiv svoje vlade.

Sada toga više nema, političko ravnovjesje među njima dosegnulo je najvišu točku. Kao što je i ubojstvo ratobornog šeika Ahmeda Yassina zbilo glave Palestinaca, iako mnogi od njih nisu s ubijenim ni izbliza napasali iste političke koze. Homogenizacija je, dakle, s obje strane dostigla kulminaciju, i to je, nemojmo se lagati, velika pobjeda ekstremista s obje strane.

Oni se, uostalom, i bolje razumiju nego što bi se po najnovijim događajima reklo. Nakon što je likvidirao Yassina u srcu Gaze, izraelski premijer Sharon povući će se iz ovog područja i prepustiti ga militantnim Yassinovim sljedbenicima u Hamasu, koji će time ojačati u odnosu na konkurentski, umjereniji Arafatov Al Fatah.

Ali, koliko god se izraelski i palestinski ekstremisti, kao i svi drugi, hranili jedni drugima, ne pada nam na pamet trpati ih u isti koš. Ne računajući Žužula (koji je kod kuće izvrsno potkovan u razdvajanje žrtve od agresora, ali to zaboravi čim mrdne vani), stvari su sasvim jasne. Palestinci su žrtve, a Izraelci agresori slijedom nedvosmislenih povijesnih činjenica.

Izrael je osnovan prije više od pedeset godina odlukom svjetske organizacije, a istom odlukom UN-a trebala je biti utemeljena i država Palestina. To se, međutim, nikada nije dogodilo, doduše i zbog srljatorskog junačenja i neizlječivog nejedinstva arapskih zemalja, ali ipak najviše zbog tvrdokornog protivljenja Izraela, koje je sada ušlo i u fazu otvorenog državnog terorizma.

Istina, ta polustoljetna priča natopljena je i opskurnostima s arapske strane, gdje je svojedobno čak bilo zaumnog simpatiziranja nacističkih pogroma nad Židovima u Evropi. Ali, u narednim desetljećima Izraelci su obilno nadoknadili omjer uzajamnih ludosti nizom pokolja, pa i po nezaštićenim palestinskim izbjegličkim kampovima, od čega sasvim dovoljno za dugogodišnju tamnicu ide i na dušu Sharona.

To je i inače dio zajedničke izraelsko-palestinske tradicije, po kojoj su se najviši državnici s obje strane u mlađim godinama često kalili kao notorni teroristički ubojice. Prema tome, Yassin, kvadriplegičar u invalidskim kolicima, nije u tom društvu, koliko god bio ekstreman, nikako mogao biti strašilo koje strši nad ostalima.

Ipak, Sharonovi ga propagandisti nakon ubojstva nazivaju palestinskim Bin Ladenom, ali to je unatoč njegovom radikalizmu koji je išao dotle da je pozivao da se Izraelce "baci u more", sigurno zbog nečeg drugog. Sharonu se očito svidio američki model po kojemu vođe terorističkog podzemlja treba naprosto zatući. Bez suda i gnjavaže s dokazivanjem krivice.

Marinko Čulić