Krist se rodio u štalici. Vol i magarac grijali su ga svojim dahom. Cijeli život nije volio bogataše: “Prije će deva proći kroz iglene uši nego bogataš u Kraljevstvo nebesko”. I u smrti bio je siromah bez imovine. Sve ovo čitamo u Evanđeljima.
Danas je sve drukčije... A toga se drži i Crkva u Hrvata. Crkva je rastrošna i nezasitna. U Vojni ordinarijat, pored biskupa, mogao bi stati i cijeli Stožer VH. Da ne govorimo o unutrašnjem luksuzu. Nove crkve koje se grade na sve strane više sliče malim opernim zgradama nego hramovima Božjim. O odorama da i ne govorimo. Nema Kristova siromaštva - sve je u grimizu i svili, protkano zlatnim i srebrenim nitima.
Posebno je pitanje konkordat sa Svetom Stolicom koji je nametnut siromašnom hrvatskom narodu. Naime, možda bi nam vl. Kustić u svojoj “Jutarnjoj propovijedi” mogao objasniti zašto Poljska, domovina Pape Woytile, nije htjela prihvatiti takav nepovoljan ugovor. Ili, zašto ni Italija, koja ubire milijune dolara od hodočasnika što posjećuju Vatikan, također nije htjela prihvatiti takav konkordat? Samo u Hrvatskoj, “predziđu kršćanstva”, nije bilo nikakvih problema.
Pa se tako danas svaki sat vjeronauka plaća kao i sat (honorarni) matematike ili biologije i sl. Nema ništa badava! Seoski učitelj ima približno istu plaću kao i seoski župnik. Zamislite kako bi to bilo kada bi učitelj zatražio da mu se pored plaće, plaća i honorar po održanom satu.
Je li vjeronauk postigao odgojni cilj? Ima li manje krađa, narkomanije, ubojstava, otmica i sl.? Nema, ima ih još više.

-- Josip Stazić, umirovljenik iz Zagreba

KOLEKTIVNA OBIJEST
25. ožujka, 2004.

Brojni hrvatski politički čelnici, i u vlasti i u oporbi, od predsjednika Vlade, ministrice pravosuđa pa do drugih vladinih i saborskih dužnosnika, osporavaju neke dijelove optužnica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) protiv pojedinih građana Republike Hrvatske. Kako je ICTY usvajanjem predmetnog Ustavnog zakona postao dio pravnog poretka Republike Hrvatske, dakle i hrvatski sud, to predstavlja izravno miješanje u djelokrug rada sudbene vlasti, što je izričito zabranjeno, ne samo pozitivnim zakonskim propisima, nego i Ustavom.
Osim toga, brojni dužnosnici pokušavaju nametanjem političke dogme osporiti ispitivanje činjenica, odnosno dokaza, za tvrdnje koje stoje u optužnicama. Najčešće se poseže za tvrdnjom da su oslobodilačke akcije, koje su vojne i policijske snage Republike Hrvatske provele za oslobođenje okupiranih područja 1995. godine, legalne i legitimne. Međutim, to što su akcije bile legalne i legitimne, ne govori ništa o njihovom karakteru, te o njihovom planiranju i provedbi.
Zar svi građani RH moraju zdravo za gotovo prihvatiti da je nekoliko grupica, odnosno pojedinaca, neovisno o civilnim i vojnim vlastima Republike Hrvatske, spalilo nekoliko desetaka tisuća stambenih objekata (prema procjenama organizacija za zaštitu ljudskih prava), odnosno cijela naseljena mjesta? Zar je neupitno da je veliki postotak preostalih civila na bivšim okupiranim područjima ubijen neorganizirano? Nije li osnovano bar posumnjati na etničko čišćenje i u jednom od brojnih blažih slučajeva, kada se staricu koja je ostala u svojoj kući odvede na Obonjan, da bi se u njezinu kuću uselio doseljenik iz Janjeva na Kosovu? Je li to protivno i kasnije ukinutom Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom? I bi li se taj zakon moglo usporediti s nekim sličnim zakonskim rješenjima iz prošlog stoljeća, čime su se kršila prava vlasništva određenih kategorija stanovništva? Zar su slučajevi pljačke na oslobođenim područjima, koji su obuhvatili veliki dio, ako ne i većinu imovine “nepodobnih” građana, također samo neorganizirane radnje pojedinaca bez ikakve veze sa državnom vlašću RH?
Čini se da ovakva pitanja danas u Hrvatskoj nije legitimno postavljati. Takva pitanja izgleda postavljaju samo oni koji bezrezervno ne vjeruju ili ne podilaze službenoj političkoj dogmi. Zato bi se svi građani Republike Hrvatske, koji glasno ili prešutno podupiru dogmu o neupitnoj čistoći hrvatske državne politike devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno njezinih kreatora, mogli napokon ponešto zapitati o tome.

-- Goran Kotur