Knjige



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme

Interviewi

Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
25. ožujka, 2004.

01 / Knjige
Velimir VISKOVIĆ: KNJIGE
25. ožujka, 2004.

RENATO BARETIĆ: OSMI POVJERENIK, AGM, ZAGREB 2003.

NEMOGUĆA MISIJA

Radi se o šarmantnom, duhovitom, vješto pisanom prvijencu, simpatičnom i po svojem etičkom angažmanu, svojem apelu za zaštitu autohtonih vrijednosti, lokalnih kulturnih specifičnosti i malih jezika. Bojim se: nemoguća misija, ali zašto ne nastojati

Prozni prvijenac novinara, TV scenarista i pjesnika, nekadašnjeg Feralova kolumnista Renata Baretića (1963.), pojavivši se potkraj protekle godine, izazvao je dosta veliku pozornost javnosti; u blagonaklonim prikazima reklamiran je kao naša verzija svojedobno omiljene TV serije Život na sjeveru.

Podudarnosti doista postoje: i u Baretićevu romanu prikazan je život unutar jedne izolirane lokalne sredine, koja je razvila svoje specifične društvene konvencije, autonoman moralni kodeks i zajedničke rituale, što došljaku, koji se prvi put susreće s tom, od utjecaja suvremene civilizacije izoliranom sredinom, djeluju čudno, anakrono, isprva odbojno, a potom privlačno.

Sudar svjetova

Kao glavni lik romana pojavljuje se Siniša Mesnjak, mladi, ambiciozni i perspektivni političar stranke koja predvodi koaliciju na vlasti. Politički konkurenti mu "smjeste" aferu s pijanstvom, uslikaju ga u društvu prostitutke i sve to publiciraju u desničarskom tabloidu. Iako njegovi stranački kolege znaju da je posrijedi namještaljka, zbog negativnog odjeka cijeloga skandala odlučuju da je u stranačkom interesu najbolje Mesnjaka privremeno skloniti u političku zavjetrinu: šalju ga kao vladina povjerenika na daleki otok Trećić, nasred Jadranskoga mora. Zadaća je po političkoj važnosti irelevantna, ali zapravo prilično teška. Siniša je već osmi povjerenik, jer tvrdoglavi stanovnici uporno odbijaju svaku suradnju sa središnjom vlašću, izluđujući sve povjerenike neprihvaćanjem bilo kakvih zahtjeva, odbijanjem ikakvih promjena u vlastitom životu.

Iz rečenoga se već može naslutiti da je osnovna tema romana sudar dvaju pogleda na svijet, pretenciozno rečeno: sudar dviju filozofija života. Siniša na otok dolazi naoružan mobitelima, laptopima, svim čudima tehnike. On utjelovljuje moderan, tehnokratski pristup svijetu; to je svijet efikasne proizvodnje i masovne potrošnje. On reprezentira i novi val posttuđmanovskih političara, koji se sve manje bave domoljubnim fraziranjima o tisućljetnim državotvornim narodnim snovima, a sve više idejom o nužnosti ulaska u evropske i atlantske integracije. Političar je sve više tehnokrat koji se bavi racionalnim kvantitetama postotaka i svakovrsnih drugih brojki, a sve manje narodni vođa s povijesnim poslanstvom.

Za osjećaje u takvu svijetu nema previše mjesta: Mesnjakova veza sa Željkom svodi se na ritualno seksanje (neku vrstu spolnohigijeničnog odnosa u koji se partneri previše ne ulažu emotivno). To je i svijet globaliziranih pravila ponašanja, koji dokida ne samo autonomiju individue već i razlikovne specifičnosti malih, lokalnih sredina.

Likovi s Trećića, pak, utjelovljuju vrednote arhaične zajednice koja ima svoj kodeks ponašanja, svijest o vlastitoj posebnosti, o svojoj tradiciji (iako možda nisu ni čuli za pojam tradicije). Oni ne prihvaćaju zahtjeve, pa čak ni sugestije, povjerenika koje im vlada šalje; ne žele u svoju malu zajednicu (koja jedva da broji stotinjak ljudi) ugraditi forme organiziranja svojstvene modernome društvu; ne pristaju čak ni na stranačko organiziranje jer se plaše da bi ih ono posvađalo. Svoje male potrebe za elementarnim civilizacijsko-tehnološkim dobrima radije zadovoljavaju koristeći se uslugama talijanskih švercera nego prihvaćanjem pravnog sustava države koji bi im omogućio legalno uključivanje u sustav pogodnosti za pasivne dijelove države (što postoje bar na papiru).

Putovanje u Arkadiju

No, nemojte se uplašiti: iako ovaj roman govori sa simpatijama o otporu globalizaciji i o čuvanju autohtonih tradicija, ne radi se o ognjištarskom, desničarskom inzistiranju na očuvanju vlastitosti pred unifikacijskim pritiskom globalizacijskih procesa. Ne bih čak rekao da je posrijedi ni anarholjevičarski prosvjed protiv globalizacije kao procesa unificiranja tržišta za potrebe transnacionalnih korporacija. Radi se prije svega o sentimentima jednog rođenog žabara (Baretić je podrijetlom Zagrepčanin) zaljubljenog u Dalmaciju i otoke. Ali i o toposu karakterističnom za noviju hrvatsku književnost: čežnji za Arkadijom, koju u Šoljanovoj prozi simbolizira onodobna poludivlja, napuštena Istra, ili u Slobodana Novaka Rab.

Fabula je romana u neku ruku predvidljiva: Siniša dolazi na otok s osjećajem kažnjenika spremna da odradi svoju kaznu; lokalna sredina, čiji čak ni jezik ne razumije, dočekuje ga s nepovjerenjem. Međutim, postupno upoznavajući Trećić i Trećićane, Siniša se mijenja, uzajamno nepovjerenje se gubi. On ujedno sve manje želi promijeniti otočane, nametnuti im norme izvanotočnog svijeta. Kulminira to u trenutku kad mu krstareći jahtom navrate u posjet premijer i nekadašnja Sinišina djevojka, sada očito premijerova bliska prijateljica. Siniša tada definitivno ustanovljuje da su mu njegovi Trećićani postali bliži od licemjernoga svijeta visoke politike.

Na tematskom planu romana ima dosta općih mjesta: ponešto i od rousseauovskog mita o plemenitim divljacima, i krugovaškog arkadijskog kompleksa i suvremenog otpora globalizaciji koja uništava autohtone kulture i guta male jezike. A kakva su specifična književna sredstva kojima Baretić sve to artikulira? Jake su strane njegova pripovijedanja humor i jezična kreativnost. Baretić stvara svoj jezični konstrukt kojim govore Trećićani (nešto što meni najviše sliči na viške govore); to je jezik koji Siniša uopće ne razumije, tako da mu je u početku potreban prevodilac (ne samo njemu nego i čitateljima). S vremenom će, međutim, i Siniša – kako upoznaje svijet Trećićana – svoju simpatiju početi pokazivati i time što će se i sam sve više koristiti otočkim govorom, čime je simbolički pokazana njegova svjetonazorska transformacija.

Roman sa smiješkom

Baretićev humor najčešće je građen na jezičnim igrama. Važnu ulogu pri tome ima i jedan bošnjački par, Selim i Zehra (kakav bi to bio humor bez Muje i Fate?), koji, dakako, govore bosanski, a tu su i čudne mješavine australskoga engleskoga i trećićanskoga kojim govore povratnici iz Australije i njihove aboridžinske supruge. Miješanje raznih govora i etnokarakternih osobina dovodi do nizanja komičnih situacija. Nećete se baš grohotom smijati, ali dok čitate ovaj roman neće vam silaziti smiješak s usana.

Doista, radi se o šarmantnom, duhovitom, vješto pisanom prvijencu. Simpatičnom i po svojem etičkom angažmanu, svojem apelu za zaštitu autohtonih vrijednosti, lokalnih kulturnih specifičnosti i malih jezika. Bojim se: nemoguća misija, ali zašto ne nastojati.

________________________________

________________________________
Copyright © 1993 - 2022. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA