TEGLICE S BLAGOM SMS-a

Jeste li ikada kušali džem od suhih smokava s kakaom? Ili džem od suhih smokava s rogačem? Ako vam se posreći pa vam u ustima završi žličica toga slatkog blaženstva, pa još jedna, pa još jedna... nemojte to, ako boga znate, javiti Davoru Butkoviću, jer bi njemu možda moglo pasti na pamet da kakvom stručnom analizom taj neponovljivi osjećaj učini banalnim, a nije isključeno i da bi našao kakvu zamjerku, pošto je sličnu stvar “nešto nijansiranijeg okusa” već jednom probao za desert prilikom ručka s japanskim ambasadorom i njegovom šarmantnom suprugom u jednom restoranu u Bangkoku. Samo što se radilo o datulama i vrcanom medu s gljivicama od nilskog konja. No, pustimo stručnjake: okus džema od suhih smokava s kakaom je – nestručno rečeno – nenadjebiv. To znači da ga možete probati, razmišljati o samoubojstvu prije i poslije toga, ali trenutak dodira s nepcem zove se čista sreća.

Teglice s blagom SMS-a – splitske firme specijalizirane za proizvodnju delikatesa – nude cijelu lepezu izvornih dalmatinskih nadražaja. Svejedno je jesu li to džemovi, ili su to slane srdele u maslinovu ulju, ili fileti inćuna s kaparima, ili zelene masline punjene bajamima, ili suhe smokve u lozovoj rakiji... uvijek je to elementarna poruka čulima, netaknuta kemijskim suvišnostima, pa je onaj slogan na pakovanju – “najbliži prirodi” – daleko od uobičajenih ispraznih fraza. Tako jedno hrabro poduzeće – koje je u najtežim godinama, kada su svi poduzetnički hrlili u trgovinu, odlučilo pokrenuti proizvodnju, i to takvu kojom će beskompromisno inzistirati na čistoći i sokovima vlastite regije – svakodnevno uljepšava naš život. Tijekom desetljeća, delikatese SMS-a postale su kulturna činjenica najvišega ranga. I pritom kao da su u sebe upile sve tajnovite elemente mediteranskog opstajanja: Jeste li, na primjer, znali da od praznih staklenki u kojima su bile slane srdele, otočki ribari izrađuju ferale za noćni lov na lignje?

Dobro je kad, umjesto mahanja zastavama, (lokal)patriotsku sentimentalnost možete prepustiti osjetilima i plemenitijim zadovoljstvima. To vas čini tako dobrim i bezopasnim. I eto prilike: SMS pakira Dalmaciju bez konzervansa. (V. I.)

"LAMBCHOP" NA TURNEJI

Sedam glazbenika iz kultnog nashvillskog country-soul banda “Lambchop” i četvero gudača iz varšavskog kvarteta "Dafo" održalo je nedavno u punom bečkom prostoru WUK sjajan dvosatni koncert. “Lambchop” aktualnom turnejom – u okviru koje 27. travnja nastupa i u Zagrebu – promovira, prema mišljenju većine kritičara, svoje novo remek-djelo, dvostruki CD pod nazivom Aw C'mon/No, You C'mon, no, iznimno pušački raspoloženi Kurt Wagner i ostali, u WUK-u su odsvirali i brojne stare stvari, posebice one s maestralnog albuma Nixon, ali i ostalih ploča: Is A Woman, What Another Man Spills… Na koncertu (cijena karte – 24 eura) se mogao nabaviti i “Lambchopov” tour-CD Pet Sounds Sucks s prošlogodišnjeg koncerta u San Franciscu.

Inače, valja nešto više reći i o samom prostoru u kojem se koncert održao, koji također, sam po sebi, spada u "Guštaonicu": riječ je o bivšem industrijskom kompleksu iz 19. stoljeća u kojem su se nekoć proizvodile lokomotive, a prostor je prije korišten i kao Tehnološki muzej, te škola. No, od 1981. zdanje u bečkom prestižnom 9. okrugu, u kojem je, uzgred budi rečeno, živio i Sigmund Freud, postaje kulturni centar s 12 tisuća "kvadrata", odnosno postaje dio Europske mreže nezavisnih kulturnih centara nastalih u nekadašnjim industrijskim prostorima. Svaka pomisao na ovome mjestu na splitski Dom omladine je besmislena… (D. V.)

KINO “TUŠKANAC”

Zagrebačka Kinoteka u Kordunskoj ulici bila je osamdesetih kultnim mjestom svih filmofila, i jednako općim mjestom prolijevanja im gorkih suza tokom devedesetih, nakon što je kulturna tranzicija u novoj Hrvatskoj opustošila i tu instituciju. Međutim, svi oni koji filmske gušte ne svode na poetiku Mela Gibsona i njegove sado-mazo projekcije Krista, otprije nekoliko dana opet imaju priliku uživati u kinotečnom programu što će se triput tjedno servirati u kinu Tuškanac, u istoimenoj zagrebačkoj ulici. Konačno, a zahvaljujući Hrvatskome filmskom savezu i Hrvatskoj kinoteci (tko bi rekao da je jednoj državi i nacionalnoj kulturi tako teško organizirati kinoteku!), respektabilnih šest do devet naslova vrtjet će se utorkom, četvrtkom i subotom, u kombinaciji ciklusa starih majstora, stranih i domaćih sineasta, novih autora i manje poznatih nam kinematografija.

Za narednih nekoliko tjedana najavljeni su radovi Ethana i Joela Cohena, Alfreda Hitchcocka, Nikole Tanhofera, Miklósa Jancsa, Damiena O'Donnella, Cristophea Honoréa, Zaboua Breitmena, Branka M. Marjanovića, Michela Munza, Julie Lopes Curval, Joela Zwicka, Guillaumea Caneta, Bénédictea Liénarda, Luchina Viscontija i Silvija Soldinija. Onaj stari, dragi, ofucani kiosk na vuglecu još uvijek drži isto uredovno vrijeme, pa ni ponuda tradicionalne gledališne zanimacije - kokica i košpi - jamačno neće podbaciti... (I. L.)

ZAOBILAZNICA

MUKE PO “PASIJI”

Prije no što je Gibsonova “Pasija” pripuštena u normalnu distribuciju po hrvatskim kinima, diljem Vjerne Naše upriličene su projekcije za crkvene velikodostojnike, vlastelu, filmoznance i farizeje. Ako je neupućen netko pomislio da bi Mela Gibsona mogla stići sudbina Martina Scorsesea čije je “Posljednje Kristovo iskušenje” svojedobno stavljeno na crkveni index, e taj se ljuto prevario. Monsignori nisu skrivali koliku su duhovnu nasladu osjetili gledajući neprebolne muke Isusove. Štoviše, neki su od njih izjavljivali da je Gibson u prikazu Kristove muke dodirnuo dublju i bolniju istinu negoli što je to pošlo za rukom autorima evanđelja. Celuloidna “Pasija” je tako nakon međugorskog dobila i kaptolski atest. Taj je certifikat bio neophodan da bi kino-distributeri mogli pozvati organizatore skupnih posjeta da se jave na telefon broj taj-i-taj, e kako bi organizacijski sve šljakalo kao za Papinih pastoralnih pohoda.

Blagovremeno je odštancana i brošura pod naslovom “Vodič kroz film Mela Gibsona ‘Pasija’” i s podnaslovom “100 pitanja i odgovora o filmu ‘Pasija – Muka Kristova’”. Taj nam priručnik, između ostaloga, razotkriva i misterij Gibsonova pojavljivanja u filmu: “Vidi se njegova lijeva ruka kako drži čavao zabijen u jednu od Isusovih ruku.” Što je redatelj time htio reći? “Objasnio je kako je to učinio da bi naglasio da je i njegova grešnost pridonijela Kristovu raspeću.” Eto, dakle, recepta za spas krštene duše: zabrokvajte Isusa i sve vam je oprošteno! (P. L.)

HTV-ov REALITY SHOW

Kud sve dalekovidnice, tud i Katedrala hrvatskog duha. Vidjevši kako su različite verzije reality showa na ovdašnjim televizijama polučile enormno zanimanje najširih slojeva domaćega općinstva, trust uredničkih mozgova Hrvatske televizije - predvođen originalnim i maštovitim Vanjom Sutlićem - upustio se u organiziranje vlastite inačice višemjesečnog iživljavanja nad omladincima željnim prekonoćne slave i svenacionalne popularnosti. HTV-ov reality uradak nosit će zvučno ime Coca-Cola Music Stars, vodit će ga Rene Bitorajac i Ines Preindl, emitirat će se petkom navečer na Prvome programu državne televizije i trajat će punih osam mjeseci: nakon što se diljem ove zemlje dogode audicije na kojima će legije hrvatskih anonimusa pjevačke, sviračke i plesačke provenijencije defilirati pred neizbježnim Krešom Dolenčićem i nešto manje neizbježnima Larisom Lipovac i Alanom Bjelinskim, probrani primjerci naših talenata bit će podvrgnuti snimanju "glazbenoga filma" što će premijeru doživjeti 20. studenoga.

Reality show tako se ispostavlja hrvatskim medijskim usudom kojemu će biti nemoguće umaknuti, jer se sad eto i HTV pridružio već uhodanoj praksi Nove TV koja trenutačno proizvodi dvije trakavice te vrste, a ne treba sumnjati da će i ostatak medijskoga tržišta dati svoj nesebični obol širokoj operaciji pretvaranja friškog domaćeg mesa u ultimativne zvijezde čija će imena domalo postati stvar opće kulture. Pritom je krajnje nebitno što je hrvatska realnost daleko od reality showa što nam ga nude veseli televizijski programi: kao da su ovdašnji medijski poslenici tek sad zaprimili onaj davni stih “Zabranjenog pušenja”, koji kaže "raja hoće veselo, ko će slušat tuđu muku". (I. Đ.)

SPLITSKI “PROMET”

Promet definitivno zbližava ljude. Pogotovo ako je riječ o istoimenom splitskom javnom prijevozniku, dakle, o “Prometu”. Naime, malo je moguće da ćete na autobusnoj stanici ikad biti sami, baš kao što je malo vjerojatno da vas netko neće stići priupitati “je li prošla trica?”, “jesi vidio osmicu?”... Naime, kašnjenje je “Prometu” u redu vožnje.

Ulaskom u jedva dočekani autobus niste se riješili neizvjesnosti. Nipošto ne samo zato što je prava lutrija ući u autobus koji nema nijedno počupano sjedalo. Jer, osim što trebate voditi računa o tome da vas u prvom zavoju ne odnose sila centrifuge dodatno pojačana vozačevom nervozom, bilo bi preporučljivo i da poništite kartu. “Prometovi” kontrolori ne praštaju. Taktički odlično uvježbani i strateški dobro raspoređeni, učinit će sve da zapamtite vožnju bez karte. I zato, savjetujemo, niti ne pokušavajte! Svaka sličnost sa ZET-ovim, daleko rjeđim i popustljivijim kontrolorima je – slučajna ili plod vaše mašte. Ako ste ipak toliko samouvjereni, nemojte se iznenaditi ako autobus skrene s uobičajene rute pred najbližu policijsku stanicu.

Svima koji su se “Prometovim” uslugama koristili više od dva puta valjda ne moramo ni napominjati da na dogovoreno mjesto sastanka treba krenuti barem pola sata ranije no što bi zdrava logika snalaženja u vremenu i prostoru sugerirala... Sretno! (H. P.)