JOHN FRUSCIANTE: “SHADOWS COLLIDE WITH PEOPLE”, WEA

TEST ŽIVACA

Sviranje gitare na ključnim albumima Red Hot Chili Peppersa i medijski spektakularno dokumentirano odavanje teškim drogama dvije su stvari po kojima je Frusciante poznat najširoj publici. U pozadini tih dvaju interesa ostao je niz od sada već četiri samostalna albuma. Iako je široko prihvaćena procjena da je upravo on zaslužan za najuspješniji dio opusa Peppersa, njegovi vlastiti albumi razmjerno su slabo utrživa kombinacija rocka s alternativnijom paletom zvučnih pozadina. "Shadows Collide With People" album je sa dva lica.

Jedno je tužno i dopadljivo, iskazano kroz konvencionalne balade koje ne odskaču puno od rocka kakvog inače čujemo na radiju i po kafićima. Drugo je avangardnije, paranoičnijeg ozračja, i, ovisno o nadahnutosti, čas podsjeća na Radiohead, a čas na nasumično isprobavanje dugmića u studiju. Pjevanje se popravilo, pa ako i nije baš Jose Carreras, barem se izgubilo ono mljevenje zbog kojeg je ostavljao dojam da ga je pjevački zanos uhvatio posred porcije pirea, i koje nije pridonosilo prepoznavanju autora kao jednog od najsvestranijih gitarista svoje generacije.

Album, na kojem uz Frusciantea nalazimo još dvojicu Peppersa - Chada, Flea, te Josha Klinghoffera - izrazito bi profitirao od žešćeg editiranja. Ne samo da sa svojih 18 pjesama u iskušenje dovodi i najstrpljivije od slušatelja, već njihova kvaliteta i stil variraju. Elektro pop instrumental koji zvuči kao B strana singlice Yazooa (Failure 33 Object) uz meke folk kompozicije (Song to Sing When I'm Lonely), mračni zvučni eksperiment (-00Ghost 27) uz soft rock balade. Svoj idealni oblik i dužinu album bi postigao kada bi skladateljski preklopio svoja dva lica, no autorova je nadarenost za zanimljivo fuziranje oprečnih stilova marginalna, ograničena na sintisajzere i studijske efekte razbacane oko rock forme.

________________________________