ARSEN DEDIĆ: “ZABRANJENA KNJIGA”, AGM, ZAGREB, 2003.

ARSEN TRIBUNE

“Zabranjena knjiga” ispunjava sva očekivanja nas koji volimo i cijenimo Dedića; donosi sve one kvalitete koje smo i dosad prepoznavali u njegovim knjigama. Ali, ona hrabro otkriva i mračnije strane naše stvarnosti, s upravo feralovskom satiričnom oštrinom i sklonošću kalamburu govori o našoj socijalnoj zbilji i pervertiranju društvene etike

Na samom izmaku šezdesetih, u doba kad sam počeo studirati književnosti, pa i redovito pratiti književnu kritiku - pogotovo onu "ozbiljnu" u književnim časopisima - najgori prigovori koji su se mogli uputiti pjesniku bili su ispovjednost, autobiografičnost, anegdotalnost, impresionizam, estradnost. Od pjesnika se očekivalo da svoje ideje posreduje preko sofisticirane mreže objektivnih korelativa, govorilo se i o pojmovnosti pjesništva koje se približuje filozofskoj esejistici; oni radikalniji istraživali su mogućnosti razaranja konvencionaliziranih odnosa označitelja i označenoga…

U tim vremenima Dedić je bio jedan od rijetkih pjesnika koji su se usuđivali govoriti o temama kojima se poezija oduvijek primarno bavila: on je pisao (i pjevao) o ljubavi, o prijateljstvu, o urbanoj svakodnevici, o arkadijskim prizorima zavičaja, o djevojkama iz provincije koje dolaze u veliki grad… Njegova je poezija bila zasićena jakim emocijama. Ali uspijevao se od kičerske patetike obraniti tako što je svaki sentiment znao protkati jetkom ironijom; racionalna i melankolična strana njegova karaktera opominjala je uvijek, i u trenucima najvećeg ushita, da uz ljubav i prijateljstvo idu izdajstvo i nevjerstvo, da je osjećaj sreće nestalan, da je sve prolazno, da sve što blista ima i svoju mračnu stranu.

Stvarao je onu vrstu stihova koje svaki čitatelj može primijeniti i na vlastito životno iskustvo. U vremenu poezije koja je polazila od radikalne postavke o egzistencijalnom apsurdizmu i nemogućnosti komunikacije, on je ustrajao na povjerljivom, emocionaliziranom odnosu sa svojim čitateljem/slušateljem omogućujući mu da u stihovima prepozna vlastita emotivna stanja, svoj doživljaj ljubavi, svoju svakodnevicu.

Primijenjeni pjesnik

Doista, većina nas spontano će se u nekoj životnoj situaciji sjetiti kakva Dedićeva stiha kao lapidarnoga verbalnog izraza koji adekvatno izražava naše osjećaje. Drugi pjesnici iz tog vremena naprosto ne funkcioniraju na taj način, čak ni kad se radi o istinskim poetskim veličinama.

Svjestan činjenice da njegova povezanost sa svijetom "lakih nota" može iritirati pjesnički establishment, Dedić se mudro nije previše gurao među "čiste pjesnike", sam je sebe nazivao primijenjenim pjesnikom, pjesnikom općeg smjera, izražavajući smjerno strahopoštovanje prema velikanima poput Dragojevića i Mihalića. Ne bi bilo pravedno reći da su Dedića kritičari i prije tridesetak godina podcjenjivali, on je uvrštavan i u pjesničke antologije. O njemu je Igor Mandić čak napisao i monografiju (ali Igora je uvijek pratio glas da je odviše sklon "lakom štivu").

Valja reći da su strujanja u novijoj hrvatskoj poeziji posljednjih desetak godina izrazito išla na ruku Dediću. Pjesnici poput Glamuzine, Gromače, pa i Jergovića, više ne zaziru ni od ispovjednosti, ni od narativnosti; njihova se poetika – doduše – vezuje na Carvera, nešto je emocionalno distanciranija od Dedićeve, ali zasigurno je pridonijela da Dedićev pjesnički izričaj doživljavamo suvremenim.

Zabranjena knjiga, koja donosi šezdesetak novih Dedićevih pjesama, prije svega iznenađuje svojom tematskom raznovrsnošću, iako su u svima ipak dominantna mračna raspoloženja lirskog subjekta suočenog s bolešću i osjećajem prolaznosti.

Uvodni ciklus Izgubljena mjesta započinje stihovima o književnoj tribini u provincijskoj knjižnici. Eksponirana je figura male, ozlojeđene knjižničarke ("u duši poetese"), u atmosferi "zastrašujuće večeri poezije uz lošeg gitarista,/ a grijanje ne radi". Zbog uvodne, semantički markirane pozicije u zbirci ti stihovi prerastaju u simbolički komentar uloge književnosti: iako je ona u mašti pisaca doživljavana kao eskapističko utočište koje bi donijelo neku drugačiju, idealiziranu projekciju zbilje, zapravo sve svršava u otužnim deklamiranjima "nemoćnih recitatora iz pokrajine koji muče Šolca, Šopa, Mrkog, Tonka…".

Satirični opservator

Dedić se pojavljuje u ovoj knjizi i kao satirični opservator društvene stvarnosti; u proslovu Besplatnjaka on sučeljava s jedne strane slike nezaposlenih radnika, a s druge glamuroznu stvarnost igara na sreću i show biznisa što se pojavljuje kao supstitut autentične egzistencije.

Ironičnim okom motri i ožiljke koje masovni, konzumni turizam ostavlja na tijelu obožavane Dalmacije. Na svoj će karakteristični duhoviti način pjesmu Turizam i kultura započeti parafrazom početka Komunističkog manifesta: "Bauk ljetovanja kruži Europom" nižući slike koje govore o shvaćanju kulture "kao izvanpansionske potrošnje" u kojima se sve uzvišene vrijednosti kulture do krajnosti trivijaliziraju. U drugoj pjesmi na istu temu poentirat će stihom "Trka magaraca u čast pobjede nad fašizmom". S gorkom će nostalgijom ispratiti zatvaranje svih šibenskih kina evocirajući vlastito djetinjstvo i mladost i sve ono što su filmovi značili u sentimentalnom odgoju njegova naraštaja.

U pjesmi Politika i ljubav komentirat će vrijeme kad politika postaje sveprisutnom, kad nam se uvlači i u privatne živote, pred njom "ni ljubav nije sigurna". A u pjesmi Maškare su preuzele vlast povezat će atmosferu karnevala, skrivanja pod krinkama i krabuljama, laganja o stvarnom identitetu, s licemjernim i beskrupuloznim svijetom politike. Osvrnut će se sarkastično i na srpsko-hrvatski rat: "tko nas braćo zavadi/ otadžbinu zagadi/ tko nas bre zavadi/ da na nama zaradi." (pričuvni song II).

Dedić satiričnim okom motri i socijalnu transformaciju šibenske okolice: kako masovna kultura mijenja svakodnevnu kulturu života (u pjesmi Posljednji tango u Đevrskama s duhovitom žanrovskom naznakom "Nenarodna iz okolice Šibenika").

Osjećaj prolaznosti

Arsen se vješto koristi postupkom enumeracije, poigravajući se foničkim svojstvima i sugestivnom semantikom naziva malih mjesta šibenske okolice. Sučeljavanjem tradicijskih predodžbi koje vezujemo za taj ruralni kraj i rituala suvremene globalne popularne kulture Dedić postiže udružene učinke očuđenja i humora. Istodobno u pameti su nam i česta spominjanja svih tih mjesta u nedavnom ratu, tako da poenta o SUSVITU na kraju tog "karnevaliziranog" stihovnog kolopleta unosi ton mračne aluzivnosti.

Ima u ovoj knjizi i niz stihova posvećenih prijateljima i uzorima, pjesnicima i pjevačima: Brelu, Visockom, Okudžavi, Endrigu. Snažni sentimenti pobratimstva, posvećenosti istom pozivu, prolaznosti…

Da, ima u ovoj zbirci i poneka ljubavna pjesma; ne tako često kao nekoć, ali nađe se. Dvjema ljubavnim, posvećenim životnoj družici, završava zbirka (indikativno je semantički njihovo smještanje na kraj). Pjesma Moja si duhovita je zahvalnica voljenoj ženi i njenim "velikim sisama koje su nas grijale mučnih godina nacionalnih previranja", a Sretna nova godina suptilna je, nježna, puna udivljenja i petrarkističke slikovnosti. A na samom početku knjige i dvije su pjesme posvećene unučici Lu: otkrivamo Dedića djedicu raznježenog nad unučicom, ali i spremnog na zezanje (Lu u ulozi Mate Hari) i ironično komentiranje ženske nestalnosti (Lu).

Zaključimo, Zabranjena knjiga ispunjava sva očekivanja nas koji volimo i cijenimo Dedića; donosi sve one kvalitete koje smo i dosad prepoznavali u njegovim knjigama. Ali, ona hrabro otkriva i mračnije strane naše stvarnosti, s upravo feralovskom satiričnom oštrinom i sklonošću kalamburu govori o našoj socijalnoj zbilji i pervertiranju društvene etike. No, bavi se ona i intimnim osjećajem prolaznosti, poslanstvom pisanja i pjevanja, mnogolikim oblicima ljubavi koji daju smisao životu.

________________________________