Guštaonica



reklama





NAVIGACIJA






Informbiro

Osoba tjedna

Kolumne

Teme


Tri x tri

Picaškandal

International

Feral Tromblon

Oswald

Greatest Shits


Kultivator

Glazba

Knjige

Film

Guštaonica

Virtual Tribune

Pisma










Stranica obnovljena:
15. travnja, 2004.

01 / Guštaonica

GUŠTAONICA & ZAOBILAZNICA


15. travnja, 2004.

"LIKVIDACIJA" IMRE KERTÉSZA

Imre Kertész nije pisac za svakoga, već za fine duhove, kakvi su čitatelji Ferala. “Likvidacija”, posljednji njegov roman (na hrvatskom objavljen u izdanju zagrebačke Frakture, a u prijevodu Xenie Detoni), knjiga je za fine duhove, jer govori o tananim psihološkim stanjima i nemogućnostima “sparivanja” s društvenim okolišem, a napisana je upravo bravuroznim stilom, jedinstvenim spojem ironije i jeze, s onim blagotvornim manjkom potrebe da se propovijeda ili napućuje na ikakve kategoričke zaključke: rana je otvorena, a autor nema volje da nam tutne u ruke iglu i medicinski konac.

“Likvidacija” je završni dio Kertészove tetralogije o logorskome stradanju, s Auschwitzom kao centrom duhovnog univerzuma, uzročnikom besudbinstva kao fatuma kojemu nije moguće umaći ni nakon što proteknu desetljeća: onaj koji je, u svojstvu “ekscesa”, preživio koncentracioni logor, skončat će sa smrtonosnom dozom morfija u žilama, a rukopis njegova romana bit će spaljen, i to na piščev izričiti zahtjev. To dijete, za razliku od onoga koje je “omaškom” ugledalo svijet izvan bodljikave žice, i koje je smoždeno grijehom preživjelog, ostat će nerođeno.

Istodobno, “Likvidacija” na neponovljiv način govori o nama bliskim specifičnim stanjima koja bismo mogli nazvati tjeskobom Istočne Europe, s potmulom primišlju o logorskom karakteru svijeta. “Teče sveopća likvidacija, a ja nemam volje sudjelovati u čerupanju. Postao sam gledatelj. A k tome sve to ni ne promatram iz prvoga reda, nego više odnekuda s galerije." Jedan od Kertészovih likova veli: “Mi koji smo tu, svi smo zeznuli svoj život. To je ovdašnja specijalnost, genius loci. Onaj tko ovdje nije zeznuo svoj život bio je naprosto samo nenadaren.”

Ovaj mađarski pisac ne samo da je nadaren, već način na koji rezignira predstavlja jedinstven intelektualni užitak.

(V. I.)

CHAPLIN NA DVD-u

Sve najbolje stvari nisu, mimo poslovične mudrosti, besplatne, ali ova ima jednu kapitalnu prednost: jeftina je! U hrvatske videoteke nedavno je stigla “Chaplin kolekcija” filmova koje je potpisao Charlie Chaplin, čovjek koji je film obilježio dublje i trajnije od bilo kojeg drugog lika s velikog ekrana, postavši gotovo sinonimom za film, a u svakom slučaju za nijemu komediju. Na pet DVD-a možete pogledati “Velikog diktatora”, “Moderna vremena”, “Svjetla velegrada” i “Zlatnu groznicu”, te dugometražni, dvosatni dokumentarni film Richarda Schickela, koji se bavi kako karijerom tako i Chaplinovim privatnim životom. A on je bio zanimljiv: umjetnik koji je neke scene znao ponavljati i stotinjak puta (dok ne dosegne savršenstvo); ženskar, škrtac, politički vizionar...

E, sad nam još ostaje samo čekati Sergia Leonea, Jamesa Ivorya, Istvana Szaba... Važno je da je krenulo!

(B. R.)

ČOKOLADICE “MOND”

“Od dobrog, bolje, od slađeg, slađe. Tooo je too, Zvečevooo” - tko se ne sjeća ovog slogana koji je još krajem osamdesetih višednevno zapljuskivao kućanstva s malih ekrana, reklamirajući slastice tvornice Zvečevo iz Požege. Reklama je iščezla, ali slastice su ostale, provukavši se između Scila i Haribda naše ekonomske tranzicije devedesetih - čokolade Braco, Seka, Braco i Seka... i, između ostalog, Mond čokoladice. S okusom lješnjaka, kave, kokosa i badema, i dan danas jednako ugodne na zagriz, u ustima se tope nenametljivim slatkoćom, a komadići kokosa, badema ili lješnjaka još uvijek su toliko rahli da ne treba mučiti zube, već u potoku čokolade i karamele naprosto skliznu niz jednjak. Nasuprot raznim Marsovima, Snickersima, Twixima... o čiji čokoladni preljev čovjek "razbija" zube, karamela se kao cement lijepi za desni a kemija koja se podvodi pod slatko ugriza za jezik. Sav užitak Monda stane u ne više od dvije kune, dok za puno razvikaniju globalizacijsku šminku koja vam prisjedne u grlu treba izdvojiti minimalno pet, šest, što u današnje vrijeme - složit ćete se ili me nazvati škrcem - nije nimalo beznačajan argument.

(S. Đ.)

ZAOBILAZNICA

AMERICAN GO-GO CLUB U SPLITU

Kakav je to noćni život u kojemu vam mrak može doslovce pasti na oči nakon obične runde pića? Splitski, eto kakav.

Naime, noćni život u gradu koji već godinama živi od vlastite, naravno, obilato mistificirane “bolje prošlosti” godinama se svodi tek na pokoji kafić što uporno prkosi zakonima o poštivanju radnog vremena, nekoliko casina, poneku diskoteku i – “American Go-Go Club” u hotelu Split. Otiđete li, primjerice, na potonju adresu, mogao bi vam zaista pasti mrak na oči. Ne zbog petparačkog, navodno strašno izazovnog uvijanja razgolićenih djevojaka iz Moldavije ili Ukrajine oko štangi uz koje se seksipil tobože lakše ispoljava, već zbog - cijena, kojima gazde ovom otužnom mjestu pokušavaju dati privid glamuroznosti. Pa tako boca šampanjca od 0,375 dl stoji 1500 kuna, a litra istog pića 9 tisuća kuna. Cjenik obično nije postavljen na stolu, zbog čega mnogi gosti - poput recimo grupe Talijana koja je svoje neugodno iskustvo ispričala i u lokalnom dnevnom listu – posjet ovom go-go klubu završavaju u predinfarktnom stanju. Ili uz nimalo dvosmislene prijetnje redara u čijem je opisu posla očito i utjerivanje duga na licu mjesta... Naglašavamo, predinfarktno stanje prijeti zbog ceha (zaprepašteni Talijani su platili 24 tisuće kuna za nekoliko rundi pića, i to nakon što su ih redari zatočili u posebnu prostoriju!), a ne zbog tobožnje silno uspaljujuće erotičnosti plesa na šanku (sic!), u usiljenoj izvedbi nerijetko posve nezainteresiranih “plesačica”!

Na žalost provincijalnih onanista i najdubljeg džepa, nikakve dodatne usluge službeno nisu moguće, pa sve ostaje na ovom otrcanom spoju jeftine erotike i skupih pića... Uostalom, kakav jet-set, takva i okupljališta!

(H. P.)

ALIĆEVA EMISIJA NA OTV-u

Ne znate li u nedjelju kasno uvečer što biste sa sobom prije odlaska u krevet pa dokono prebirete po daljinskome upravljaču, nemojte - ako boga znate - prebaciti na OTV, jer postoji realna opasnost da ćete nabasati na emisiju “Knjigom u glavu” koju uređuje, vodi i producira Sead Alić, jedan od agilnijih ovdašnjih kulturnih poslenika što je valjda shvatio da marketinško-ugostiteljsko bavljenje kulturom može rezultirati začudno brzim materijalnim probicima. “Knjigom u glavu” traje tridesetak minuta, od čega otprilike dvadeset minuta otpada na reklame za wc-interijere, egzotična izdanja još egzotičnijih izdavača i slične kulturne produkte, dok se u preostalih desetak minuta nabiju polupismeni prilozi o novim knjigama, a najvažniji kriterij za ulazak u tu minutažu jest činjenica da je dotična knjiga promovirana u zagrebačkom Centru Kaptol čiji je zakupac - pazi sad! - Sead Alić, voditelj, urednik i producent emisije Knjigom u glavu.

Pa nam se tako - u formi afirmiranja književnih vrijednosti - podvaljuje prilog o promociji velemudre knjige Šime Marića, koji je smeće od svojih tekstova publiciranih u Imperijalu odlučio ukoričiti i prezentirati u - naravno - Kulturnom centru Centra Kaptol, a to je bio dovoljan razlog da se u "Knjigom u glavu" o njemu govori kao o potencijalnom kandidatu za Nobelovu nagradu. I to, naravno, nije usamljen slučaj, jer nema toga što Sead Alić neće napraviti ako ga se fino zamoli i ako mu se dobro plati. A on će već pronaći način da ono što je naplatio uvije u zavodljivi celofan promocije kulturnih sadržaja.

(I. Đ.)

ZAGREBAČKI CD SHOP “SIRIUS”

I.L. (34): “Moje je iskustvo u Siriusu takvo da kad sam tražio da poslušam izvjesni CD, po njihovoj reakciji sam odmah stekao dojam kako taj CD nipošto ne trebam čuti, a kamoli kupiti. Tu bih reakciju, ukratko, opisao kao da im se nisam ni obratio! Kad danas bolje razmislim o svemu, mislim da je to bila ne-reakcija, negacija reakcije, zapravo još i gore, odbijanje same pomisli na bilo kakvu reakciju a posebno ljubaznu reakciju. Ja sam stvarno spreman prisegnuti da u tu ustanovu više nikad neću nogom kročiti, u nju me mogu samo unijeti, jer sam bio duboko potresen nakon naizgled bezazlenog pokušaja kupnje. Da, da.”

R.B. (36): “Ulaskom u CD-shop Sirius očito sam omeo stanje u koje su bili zapali svi trgovci a zove se katatonija. Odgovorno tvrdim da mi se čini kako oni kupce tretiraju kao uljeze. Mušterija se tu tretira kao nametnik. Meni je žao, ali ja tam više ne bum kupoval niš.”

G.B. (32): “Oni ne žele dati račun uz kupljeni DVD! Ako tražiš račun gledaju te blijedo i daju ti ga preko neke stvari. Stvarno su nevjerojatni. K’o da ih moliš! Ali ja ću tamo opet navratiti. Sanjam o danu kada ću, kao Richard Gere, ući u dućan sa zlatnim Mastercardom, i narediti im da budu odvratno ljubazni, pače, snishodljivi. Onda ću im sve pokupovati!”

(B. R.)


________________________________
Copyright © 1993 - 2021. Feral Tribune. All rights reserved.


NASLOVNICA