Kada sam bio u vojsci (Kraljevo, 1979.) jedan zafrkant stalno se žalio da mu je puška teška, a kada su ga pitali dobro, što predlaže, zaželio je da umjesto puške nosi cedulju na kojoj piše – puška.

Na to me podsjeća sva sila hrvatskih sigurnosnih, obavještajnih, nadzornih i bog te pitaj kakvih sve ne službi, od kojih nijedna ne radi što treba, i samo "cedulja" (HIS, POA, USKOK...) govori što im je posao. Ta hrpa niškoristi, koji bi trebali čuvati zemlju, ali se ona sve više mora čuvati od njih, u posljednje su vrijeme porodili i jedan osobiti soj.

On također nema pojma o svome poslu, ali nagađa što se od njega očekuje, i pojavljuje se u ulozi antikriminalne i antikoruptivne junačine koja zavodi red po recepturi prijekoga suda. Najprije smo u toj ulozi vidjeli već poslovičnog Radovana Ortynskog, a odnedavno je u isti triko uskočio i Željko Žganjer, još željniji da se proslavi u borbi s nekom nakazom iz podzemlja.

I pronašao je, vidi vraga, nikoga drugoga nego Matu Granića, kojem se do prije neku godinu ne bi usudio naplatiti ni krivo parkiranje, a žmirio je taj i na krupnije stvari (zločini u šibenskom zaleđu). Ali, evo, sada je odlučio progledati i odmah je od toga napravio spektakl, ne prezajući da i na najgorim medijskim štajgama objašnjava kako je krenuo u bespoštedni rat za moralnu higijenu zemlje.

Naravno, ne može se isključiti da neka od odapetih strijela iz prepunog tobolca Željka Strašnoga možda i pogađa cilj. Ako i sam Granić priznaje da je za posredničke usluge oko kupoprodaje Končarevih dionica tražio 60 tisuća eura, a istu svotu, ali pod firmom mita, spominje i USKOK, sve je moguće. Jer, budimo ozbiljni, voditi povjerljive razgovore na Mirogoju da bi se izbjeglo pašalićevske špiclove, to se, hajde, i može prihvatiti.

Ali, otvoriti pod istim čempresima i hodajući ured za kupoprodaju dionica, to je čak i za diplomatske premazance Granićevog kalibra previše. No, ovdje je možda još zanimljivije da se Granića ni motkom ne da natjerati natrag u liječničku struku, iako ga njegovi šećeraši sigurno željno očekuju. Bavljenje politikom očito diže apetite debelo preko solidne liječničke plaće, pa nije isključeno da prsti polete i gdje im nije mjesto.

Ali, stvarati od političara zaštićene medvjede dok su na vlasti, a zatim ih pretvarati u divljač za odstrel čim s nje siđu, to, bogami, neće riješiti ovaj problem.

Marinko Čulić