TATJANA GROMAČA: "CRNAC", DURIEUX, ZAGREB, 2004.

POGLED ODOZDO

Prozna knjiga Tatjane Gromače logičan je nastavak njezine poezije; ta je poezija tendirala proznom izrazu, a njezina proza gotovo da bi se bez problema dala transformirati u poeziju. I dalje se susrećemo s vizurom djevojčice koja izravno bilježi svoj doživljaj svijeta, kratkim rečenicama, izbjegavajući svaki oblik raspričanosti i raspjevanosti

Tatjana Gromača je svojevrsni pjesnički pandan fakovcima. Kao što znamo, u osnovi je fakovskog fenomena nastojanje da se uspostavi izravna komunikacija s čitateljem, a tog se čitatelja najbolje može zainteresirati pričom ili romanom; nakon loših iskustava s modernističkom poezijom, publika kao da je izgubila povjerenje u pjesništvo koje se posve semantički hermetiziralo, izgubivši svojstvo svjedočenja o iskustvenom svijetu.

Zbirkom Nešto nije u redu?, objavljenom 2000., Gromača je pokazala posve novi pjesnički senzibilitet koji se ne da svesti u granice dvaju dotad dominantnih tokova hrvatske poezije: ni u pjesništvo egzistencijalnog iskustva koje inklinira filozofičnosti, ni u jezično-eksperimentatorsku i ludističku struju hrvatske poezije. Njezine su pjesme "razumljive", zasnovane na evidentiranju zbivanja u urbanoj svakodnevici, emocionalnost je prigušena, jezični izraz "nepoetičan", svakodnevan, kolokvijalan.

Gromačini stihovi zapravo podsjećaju na standardni prozni iskaz koji je razlomljen u retke što samo vizualno asociraju na verze, potpuno lišeni efekata tradicionalne pjesničke eufoničnosti. Pogledajmo samo karakteristične naslove tih pjesama i ciklusa: Zabranjeno razgovarati s vozačem, Sada kupujem od žene na kiosku sir, On stoji pred ogledalom i češlja se, Koristiti samo jednu vrstu voćnog sirupa, Pojedoh dvije banane i osjetih se zadovoljnom, Po još cuge u Importanne itd.

Fakovska poetika

To je poezija prividne jednostavnosti, gotovo do banalnosti običnih slika, suhoparno zabilježenih onako kako ih motri prividno nezainteresirani lirski subjekt, ali iza tog "izražajnog siromaštva", svojevrsne summe minus postupaka, skriva se melankolični pogled na svijet, spremnost na evidentiranje različitih pojavnih oblika egzistencijalnog negativiteta, pa i neka vrsta socijalno kritičkog stava prema konkretnoj, našoj tranzicijskoj stvarnosti.

Po tim svojim osobinama Gromačina je zbirka doista dobro korespondirala s fakovskom poetikom, pa je uz poetički srodne Glamuzinine Mesare, jedina pripuštana u krug onih knjiga koje bismo mogli nazvati svojevrsnim internim fakovskim kanonom. Uostalom, o prihvaćenosti te zbirke, pa i za naše prilike prilično neuobičajenoj pjesničkoj popularnosti, svjedoči i činjenica da je knjiga bila rasprodana te ubrzo dotisnuta u ponovljenom izdanju.

Nakon prve knjige uslijedila je četverogodišnja pauza; čitatelji Ferala u tom su razdoblju mogli pratiti Gromačine reportaže i intervjue iz Istre, u koju se doselila nakon studija u Zagrebu. I ti novinski tekstovi u sebi imaju dosta crta karakterističnih za njezinu poeziju: zamjetljiva je njezina posebna naklonost malim, običnim ljudima, koje život nije štedio, prizorima iz svakodnevnog života, zazor od glamuroznosti; ako je već i prisiljena pisati o nekom tko je izvikan i općepoznat, ili o nekom istarskom društvenom događaju, nastoji u to ugraditi svoju vizuru začuđene djevojčice koju izvanjski sjaj ne fascinira već u svemu razotkriva običnu, ljudsku dimenziju. Neka vrsta pogleda "odozdo".

Nova knjiga, Crnac, logičan je nastavak Gromačina pjesničkog pa i novinarskog rada. Žanrovski ju je vrlo teško odrediti: radi se o proznoj knjizi dugoj kakvih desetak autorskih araka. Po tome bi ona mogla biti i roman. Međutim ta je proza podijeljena u 138 numerički signiranih fragmenata. Neki od njih funkcioniraju kao posve zasebne cjeline, kao kratke, anegdotalne pričice iz djetinjstva i mladalačke dobi naratorice, a neki su, pak, fragmenti ulančani, povezani u razrađenije sekvencije koje imaju i zajedničku narativnu okosnicu.

Nema Arkadije

Knjiga, očito, ima dosta autobiografskih elemenata; u fragmentima koji su vezani za djetinjstvo može se rekonstruirati situiranost u sisačku suburbiju: iz vizure djevojčice opisane su dječje igre, svakodnevni obiteljski rituali, portretirani su ukućani (otac, mati, baba, nana, deda…). Iskaz je krajnje škrt, emotivna stanja likova samo skicozno naznačena.

Glavne osobine Gromačina autorskog stila očituju se već u prvom fragmentu. U uvodnom je dijelu fragmenta sažeto, suho, gotovo depersonalizirano opisana kuća u kojoj je djevojčica provela djetinjstvo. Tehnički precizan opis materijala od kojeg je kuća sagrađena i rasporeda prostorija. Naturalistički smisao za zazorni detalj: opis kockaste izbočine u kojoj je smješten zahod iz kojega se slijevaju mokraća i izmet u obližnju rijeku. Potom prizor krava koje se vraćaju s ispaše. Začudna scena krave koja srče mlijeko iz lonca na peći. Potom portret bogobojazne bake s kojom djevojčica dijeli postelju; zajednička molitva. Na to se vezuje prizor koji narušava idilični sklad: djevojčica pred bakom izgovara riječi bogohulne rugalice koju je čula od druge djece: "Isus Krist motorist, Majka Božja biciklist!" Baka šibom kažnjava unučicu koja plače ne znajući razlog kazni: tako je lijep prizor Isusa na motoru dok mu vjetar mrsi kosu i bradu, i Majke Božje dok, u znoju, okreće pedale.

Sve to u četrdesetak redaka.

Svijet je permanentan sukob reda i nereda, idile i kaosa, sreće i nesreće: iz idilične drvene kućice ispadaju pišalina i komadi dreka, a nakon scene prisnosti s babom i zajedničke pobožnosti slijede sukob i karnevalizacija uzvišene posvećenosti Bogu. Nema vječne harmonije; ne postoji Arkadija; djetinjstvo nije doba anđeoske nevinosti.

A sve je to izrečeno škrtim iskazom, bez velikog lamentiranja, kao suha konstatacija.

Taj nesavršeni i nepravedni svijet poprimat će nova obličja u kasnijim razdobljima, u naratoričinu djevojaštvu. Počinje rat; naratorica spoznaje da je njezina majka drukčija, da pripada sumnjivom narodu; strah pred onima koji se pojavljuju kao nositelji društvene moći: pred policajcima koji pretražuju kuću, pred carinicima pri prelasku granice, pred ravnateljem škole koji bi mladu profesoricu sigurno izbacio iz škole (kad bi znao kojem narodu pripada njezina majka). I odrasla naratorica svijet doživljava dječjim očima, pogledom onoga tko izravno uočava i neposredno komunicira: kao da tim "nevinim pogledom" nastoji prodrijeti do supstancijalnosti fenomena.

Opasni automanirizam

Zaključimo, prozna knjiga Tatjane Gromače logičan je nastavak njezine poezije; ta je poezija tendirala proznom izrazu, a njezina proza gotovo da bi se bez problema dala transformirati u poeziju. I dalje se susrećemo s vizurom djevojčice koja izravno bilježi svoj doživljaj svijeta, kratkim rečenicama, izbjegavajući svaki oblik raspričanosti i raspjevanosti. To je "pogled odozdo", s izrazitom naklonošću za male ljude i za malu, osobnu povijest.

U svojoj jednostavnosti taj je "pogled" (i njemu svojstven književni stil) iznimno dojmljiv (osobito u Gromačinoj izvedbi koja ima snažan pečat autentičnosti), međutim, problem je što je takav stil lako imitirati; teško je njime ispisati veliki broj knjiga, a loše je kad se upadne u automanirizam takva stila. Stoga me jako zanima kako će se dalje razvijati književna karijera Tatjane Gromače, kako će se ona suočavati s tim opasnostima, kako ih prevladati.

________________________________

Roman autora Edwarda P. Jonesa, "The Known World", osvojio je nagradu za roman američkog Nacionalnog društva književnih kritičara. Knjiga, prvi Jonesov roman nakon 10 godina, govori o crnom vlasniku robova i propasti plantaže nakon njegove smrti. Edward P. Jones (53) primio je, inače, 1993. nagradu PEN/Hemingway, a prethodno je nominiran za američku književnu nagradu za debitantsku zbirku priča "Lost in the City". Jones je priznao da je spor u pisanju i ne stavlja ništa na papir dok priča nije gotova u njegovoj glavi. "Bilo je dana kad bih odlučio da jednostavno nisam raspoložen za pisanje", izjavio je on. Primajući nagradu, rekao je da je bio tako posramljen zbog vremena koje mu je trebalo da završi knjigu, da se nije mogao suočiti sa svojim urednikom već mu je napisao pismo u kojem mu priopćava da je gotova.

PETER BISKIND: "DOWN AND DIRTY PICTURES : MIRAMAX, SUNDANCE, AND THE RISE OF INDEPENDENT FILM", SIMON & SCHUSTER, 2004.

Iako u kino-dvoranama diljem svijeta uglavnom igraju filmovi iz skupe hollywoodske produkcije, tzv. neovisni filmovi iz manjih studija postaju sve gledaniji i sve utjecajniji. O ovom fenomenu P. Biskind je upravo objavio i knjigu, naslovljenu - "Niskobudžetni filmovi - Miramax, Sundance i uspon neovisnog filma". Prema Biskindovoj definiciji, neovisni filmovi krše klasične hollywoodske formule. "U takvim je filmovima važniji razvoj likova od razvoja same radnje. Neovisni filmovi često nemaju sretan kraj. Često eksperimentiraju i uglavnom se u njima pojavljuju manje poznati glumci." Biskind u prvom dijelu svoje knjige obrađuje uspon braće Weinstein, od sitnih organizatora rock-koncerata do hollywoodskih mogula, dok u drugom ponajviše piše o Redfordovom Institutu Sundance u Utahu…

BRIAN GREENE: "THE FABRIC OF THE COSMOS: SPACE, TIME, AND THE TEXTURE OF REALITY", KNOPF, 2004.

Zemlja je možda znatno složeniji komad svemira nego što to možda na prvi pogled izgleda. Brian Greene, teoretičar teorije struna (string), ovim je svojim djelom zagrebao duboko u modernu kozmologiju kako bi na što konzistentniji način probao zaokružiti priču u 11-dimenzionalnom svemiru. "Iako su Greenove teze ponekad možda i isuviše 'raskošne', njegov entuzijazam je neprijeporan", veli kritičar Wireda. "Knjiga traži strpljivog i izdržljivog čitatelja, sklonog široj, panoramskoj viziji golemog i skrivenog svemira." Zanimljivo, Greene – profesor matematike i fizike na newyorškom Columbia University - kao dječak je čitao Camusov "Mit o Sizifu", i ovo je djelo ostavilo silan trag u njegovu kasnijem životu i bavljenju znanošću…