FILMOFILIJA U KINU EUROPA

U zagrebačkom kinu Europa već nekoliko tjedana traje Filmofilija – revija vrhunskoga filma, koja filmoljupcima istančanijeg ukusa nudi pet ostvarenja što boravak u mraku kina čine jednim od većih užitaka koje je u posljednje vrijeme moguće pronaći u glavnom nam gradu.

Švedsko-ruski “Ljilja za uvijek”, indijski “Monsunsko vjenčanje”, irsko-britanski “Sestre Marije Magdalene”, njemački “Nigdje u Africi” i tibetanski “Samsara” (čije se prikazivanje u kinu Europa očekuje idućega tjedna) celuloidni su uratci koje uopće nije pametno propustiti, a ako pitate potpisnika ove bilješke, zapravo je krajnje neoprostivo ne vidjeti “Sestre Marije Magdalene”, film priznatog i poznatog glumca Petera Mullana iz 2002. godine.

Riječ je o filmu utemeljenom na istinitim događajima o životu u samostanu reda Sestara Marije Magdalene u Irskoj šezdesetih godina prošloga stoljeća: skupina djevojaka poslana je u taj samostan zbog ponašanja koje navodno nije primjereno katoličkom odgoju, a ispostavlja se da samostan funkcionira kao najokrutniji zatvor u kojemu su djevojke izvrgnute svakojakim poniženjima i maštovitim metodama mučenja što se rađaju u glavama časnih sestara koje upravljaju samostanom. Mullanov film naišao je na mnoge osude u katoličkim krugovima, ali nitko nije mogao osporiti njegovu autentičnost i činjenicu da je tokom nekoliko desetljeća tridesetak tisuća irskih djevojaka prošlo kroz kazamate što su djelovali pod firmom reda Sestara Marije Magdalene.
(I.Đ.)

MASOVNA GROZNICA

Od polovice travnja do polovice svibnja nekoliko bečkih klubova, u prvom redu “Tunnel” i WUK, poprište je manifestacije “Balkan Fever”, Prvog međunarodnog balkanskog festivala u austrijskoj metropoli. Pokrovitelj “Balkan Fevera” je negdašnji gubernator Bosne i Hercegovine Wolfgang Petritsch, a lista glazbenika i grupa prilično je impresivna: Original Kočani orkestar, Goran Novaković, Martin Lubenov orkestar, Vasilić Nenad Balkan band, Eda Zari & band, Esma Redžepova… No, najveću “gužvu” izazvao je nastup kultnog makedonskog gitariste Vlatka Stefanovskog i pratećeg trija, koji je zbog iznimnog interesa Balkanaca na “privremenog radu” u Beču, kao i malog kapaciteta “Tunnela”, naprosto bio primoran u istoj večeri održati dva koncerta.

Uz nekoliko pjesama s novog albuma (“Kula od karti”), Stefanovski je, specijalno za bečke Balkance, odsvirao i “Kumovu slamu”, stari hit iz dana “Leba i soli”, koju, inače, po vlastitim riječima, vrlo rijetko izvodi na “standardnim” koncertima. Dva odlična jednoipolsatna koncerta, u zadimljeno-pivskoj atmosferi “Tunnela” završena su legendarnim introm za “Aber dojde donke”, jednu od najuspjelijih adaptacija makedonskog etno-zvukovlja u antologijski repertoar “Leba i soli”.
(D.V.)

BAJSIĆEVA POEZIJA

Tomica Bajsić, rođen u Zagrebu 1968., u “Pjesmama Svjetlosti i Sjene” (AGM, Zagreb, 2004.) slijedeći vonj mrtvih ljudskih tijela, vodi na putovanje od banijskih ratnih polja, kojima gmiže magla i lutaju svinje, do ulica i plaža Rio de Janeira na kojima, u skladnoj koegzistenciji, vrve život i siromaštvo: detonacije i zvuci nadolazeće smrti miješaju se sa šuštanjem valova po kojima plešu mršavi tamnoputi dječaci koji ne znaju za strah.

Bajsićevom poezijom defiliraju avanturisti i moreplovci, ratnici i pjesnici, sveci i zatočenici, masovni ubojice i astronauti, biskupi i heretici, progonitelji i progonjeni, križari i Indijanci, pop-heroine i nacistički kvaziznanstvenici, komunistički diktatori i borci protiv tiranije...

Širi se ovim pjesmama miris limuna što rastu u vrtu rodne kuće Antonia Machada i smrad memle što buja po meksičkim samostanskim tamnicama gdje je – žigosana vrelim pečatom inkvizicije – smrt čekala Juana Ines de La Cruz, pjesnikinja i najljepša žena Meksika; širi se zadah premorenih konja generala Simona Bolivara što gaze po južnoameričkim visoravnima i vonj iscrpljenosti što bubnja u sljepoočnicama Hernana Cortesa; širi se, ukratko, Bajsićevim stihovima žudnja za slobodom, u inat svim tlačiteljima koji su pobili tisuće i tisuće onih što su mislili drukčije od krda. Ovo je knjiga posvećena hrabrim ljudima. Tomica Bajsić jedan je od takvih.
(I.Đ.)

ZAOBILAZNICA

MIROGOJ, ZAGREB

Donedavna je na središnjem zagrebačkom groblju Mirogoj najteže bilo mrtvima. Najgore vino grada dobilo je posprdni naziv “mirogojček”; dio stranačkih aktivista lijevih stranaka konkurente je - aludirajući na njihovu dobnu strukturu - krstio pojmom “mirogojski mališani”; a “završit ćeš na Mirogoju” funkcioniralo je kao univerzalna nadpolitička metafora fatalne ugroze.

Vedriju stranu Mirogoja prvi su, poodavno, shvatili liberalni protutuđmanovski zavjerenici, predvođeni - u onim danima ponosa i strave – dr. Matom Granićem. U tišini krizantema, u sjeni jablanova, oni su, vjerujući u sigurnost naspram sigurnosnih službi, rušili režim iznutra, dogovarajući detalje u dugim konspirativnim mirogojskim šetnjama. Šutjeli su o tom, potom, kao grobovi. Zavjera zato nije otkrivena nego, nakon zastare, priznata.

Odnedavna, na Mirogoju nije znatno lakše ni živima. Pod sjenom jablanova, u tišini krizantema, gore je izgleda nakon Vrhovnikova odlaska - to jest, dolaska na Mirogoj - nastavljeno s poslovima slične a opet pomalo drugačije vrste. Kako je javnosti poznato, afera Granić dovela je do kopernikanskog obrata: ranije se s Rebra završavalo na Mirogoju; danas s Mirogoja završavate na Rebru! Nije sasvim jasno što je u toj priči gora opcija, ali da Mirogoj treba izbjegavati ako se ne koristi u prave svrhe (smrt, umjetničke ekskurzije) nakon svega jasno je svakom živom.
(B.R.)

IZBORI ZA MISS

To što upravo čitate Feral zapravo smatrate gubljenjem vremena jer ustvari želite biti poznati? Znate pjevati, plesati, a ni kreveljenje pred tv-kamerama vam ne bi teško palo, baš kao niti Škorine neukusne šale na račun rušenja Starog mosta? No, ipak vam se nešto ne da čekati svoj red na nekoj od bezbrojnih tv-audicija, jer je vaš personality toliko snažan da je put do slave što ga nude novopokrenute televizije ipak nekako ispod vašega nivoa? E pa, uvijek vam preostaje dobri stari put do “uspjeha” doslovno preko noći (ili, u najgorem slučaju, nekoliko noći u hotelu) – dakle, izbor za miss. Natječaji su već raspisani, a približavanjem toplijih dana i premještanjem tzv. hrvatskog jet-seta na morsku obalu počet će i izbori. Dakako, riječ je o izborima ljepote.

Pa, ako ste već prestari za prijavu na izbor za Miss ili Mistera Teen, prilika je da postanete Miss ili Mister turizma. Ako ste ambiciozniji i samouvjereniji, tu je izbor za Miss-Mistera Adriatic. Miss Zagreb Auto Showa, Miss sporta, Kraljica Hrvatske za kraljicu svijeta, Supermodel Hrvatske za Supermodel svijeta, Miss Universe Hrvatska, Miss Hrvatske za Miss svijeta ili barem Miss tangi i Miss toples.

Duge no.., pardon, dug popis osobina koje čine vaš osebujni personality jedini je preduvjet za sve navedeno. Jasno, poželjna je i deklarativna sklonost humanitarnim aktivnostima, približavanje svjetskom rekordu u brzinskom treptanju okicama, kao i zabrinutost za opstanak mira u svijetu. Uostalom, što je sve to za nekoga tko sigurno nije čuo za Juliet Mitchell, Ann Oakley, Adrienne Rich ili bilo koju drugu feministički nastrojenu autoricu, a čuo je, primjerice, da Niko Kranjčar još uvijek traži ženu svog života?!
(H.P.)

MIRNA BEREND

“Ona bi muža!”, uskliknuo je oduševljeno Ćiro Blažević u turbokulmegaludilo talk-showu na OTV-u kojeg vodi “onaj tip što je s Pervanom radio “Večernju školu” i bio Dalmatinac”, kada je lucidno shvatio što se krije iza brutalno idiličnog doživljaja ljubavi u izlaganju Mirne Berend.

Tužno je, dragi čitatelji, vidjeti onakvu, popularnu i uspješnu ženu koja, zamislite, zna i kolače peći, bez muža. Onda se dođe do teme o tome kakvi su hrvatski muškarci kad se diljem Lijepe naše, koju je prošla uzduž i poprijeko, nije našao niti jedan koji bi je zadovoljio.

Pitanje “Tko je kriv za to?”, nameće se samo po sebi. Mediji, naravno, reći će Mirna, kojoj je pun kufer pojavljivanja na TV-u i novinama pa se, eto, pojavi na OTV-u, da nam svima to kaže.

Sad malo TBF-a: Problem je dublji ili slikovitije rečeno viši. Mirna je devedesetih bila prva snaša nacije, dogodila joj se neviđena popularnost i, eto, navukla se. Onda je pod navalom novog vala kojeg je lansiralo neko novo vrijeme bila malo potisnuta u zaborav zajedno s cijelim konceptom snaše.

I, naravno, dogodio joj se sindrom Tereze Kesovije, ono što se u narko-krugovima zove “Ja bi još.” I, evo nam je opet. Iznenada je koncept snaše postao koncept emancipirane i uspješne žene, voditeljice na državnoj televiziji, a Ćirino “Ona bi muža!” - globalno popularan problem uspješne žene kojoj šteka privatni život.

Time se, paradoksalno, Mirna vraća na staze stare slave i postaje prva snaša nove, Sanaderove Hrvatske kao stvorena za predizborni plakat. Predlažemo slogan: “Ista Mirna, drugo pakovanje.”
(V.B.)