Kada on dolazi u Zagreb kompletna hrvatska diplomacija trebala bi odgoditi sve poslove, sjesti s notesom na koljenima i slušati kako se to radi. Ne, ne mislimo da nitko od njih ne zna baš ništa, a da on zna baš sve, poduka se odnosi na diplomatsko manevriranje na minimalnom prostoru (otprilike kao krstarica u kadi).

Svilanović dolazi iz zemlje koju sam opisuje kao hrpu političkih, ekonomskih i mentalnih ruševina, u kojoj radikalna desnica uzima milijun glasova, a mogla bi i cijelih milijun i pol, jer previše ljudi još ne zna da se to uopće dogodilo, a kamoli zašto. Pa ipak, dojučerašnji šef srbijansko-crnogorske diplomacije čovjek je začudno sređenih misli, kojeg taj kaos izgleda samo stimulira da porazbacano skupi i sortira.

Pri tome se, gostujući kod Stankovića u Nedjeljom u 2, nimalo nije dao impresionirati ni, u nas omiljenim kanonom, da nije patriotski ovako govoriti o svojoj zemlji dok si u inozemstvu. To mu je onda dalo pravo da malo pospremi i po hrvatsko-jugoslavenskim (srbijansko-crnogorskim) odnosima, pa je točno ocijenio da su Račanu dobri međudržavni odnosi bili alibi da zaboravi na hrvatske Srbe.

A sa Sanaderom je obratno, njemu su dobri odnosi s Pupovcem pokriće za novo zahlađenje s Beogradom. Ključni problem hrvatske politike je, veli, što hrvatsko-srpske odnose opterećuje teškim pitanjima koji blokiraju razgovor (agresija, genocid, ratna odšteta), umjesto da se odmah rješava što se da riješiti, a to ostaviti boljim vremenima i boljim pregovaračima.

Ali, brus! Kao da je tek odatle shvatio što je pravi hrvatski gard, Stanković je zapeo baš s tim pitanjima, ne odustajući ni kada je dobivao odgovore, a ako neka pitanja i nisu naročito teška potrudio se da to postanu. Tako je naprosto izmislio da se Mesić protivi Draškovićevom dolasku u Hrvatsku – iako je ovaj to opovrgao u prošlom Feralu – i to je Svilanovića utjeralo u jedinu grešku.

Rekao je da bi svi ministri trebali biti dobrodošli u svim zemljama, što, hm, baš i ne bi bilo tako. Da kojim slučajem Zagrebu u pohode dolazi novi srbijanski ministar kulture Dragan Kojadinović, koji pred kancelarijom drži voštanu figuru Draže Mihailovića u prirodnoj veličini, to, bogami, ne bi išlo (bar dok i u Banskim dvorima ne osvanu, daleko bilo, slični voštani odljevci iz našeg polusvijeta).

Ali, iako je nesretni Kojadinović iz Draškovićevog SPO-a, s Vukom je drugo. On je u onom istom bonusu zarađenom iz prešaltavanja iz nacionaliste u postnacionalistu koji koristi i sadašnja hrvatska vlast. Pa ako mora doći Svilanović da nam to objašnjava, onda bi u one uvodno spomenute notese zbilja trebalo dosta toga zapisati.

Marinko Čulić