FOTO-IZLOŽBA U NSB-u

Kad ovaj broj Ferala bude izlazio iz štamparije, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu bit će otvorena izložba najboljih novinskih fotografija iz cijeloga svijeta, koje su objavljene tokom prošle godine. Izložbu je organizirala nezavisna organizacija World Press Photo iz Nizozemske, koja svake godine bira najbolje novinske fotografije iz različitih fotoreporterskih oblasti (udarna vijest, udarna reportaža, snimke i reportaže iz svakodnevnog života, teme koje su u centru javne pažnje, portreti, snimke prirode...), pa onda s tim fotografijama kreće na put oko svijeta: slučaj je htio da izložba ove godine na svoju svjetsku turneju krene upravo iz Zagreba.

Zagrepčani će tako u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci do sredine lipnja imati priliku da uživaju u dramatičnim prizorima što su obilježili prošlu godinu na Zemaljskoj baloti: od dirljivih slika rata u Liberiji i potresa u iranskom gradu Bamu do fotografija jednog sela u Kini koje je u potpunosti zaraženo AIDS-om te fascinantnih slika zaboravljenih Hmong ratnika u Laosu.

Među fotoreporterskim biserima, naravno, najviše pažnje plijene oni iz iračkoga rata, a među tim fotografijama članove WPP-ova žirija najviše je dojmila ona koju je snimio francuski fotoreporter Jean-Marc Bouju (Associated Press)...

Ova bilješka nikako nije poziv da se zaputite do NSB-a kako bi uživali u ljudskoj patnji i stradanju. U NSB treba otići da biste se divili majstorluku ljudi s kamerom koji su imali hrabrosti biti tamo gdje se lako gubi glava i koji su znali upotrijebiti kameru kako bi ispričali priče o ljudskoj nevolji i tuzi. (I. Đ.)

LINDT ČOKOLADE

Zabadava je pričati o pustim nagradama koje su Lindt čokolade i praline (Excellence, Swiss Tradition De Luxe, Chocoletti, Truffes, Swiss Thins, Classic Milk Tablets, itd.) dobile zadnjih godina na svim mogućim testovima kvalitete diljem Evrope. Baš kao što je zapravo uzaludno pričati i o okusu ovih švicarskih čokolada, koji je, ma koliko vješti u glagoljanju bili, ipak nekako neprepričljiva stvar. Kakao, odnosno kakaovo maslo, lješnjak, badem... Punoća okusa koji istodobno sladi nepce i hrani dušu.

A kad smo već kod transcendencije, probajte Lindt – Swiss Thins, tanke pločice najfinije čokolade koje će vas prosvijetliti iskustvom kakvo vam – makar se zvali Josip Bozanić ili, recimo, Zlatko Sudac, a kamoli nekako profanije – nijedna hostija na ovom svijetu neće ponuditi, ma koliko izgledom i debljinom podsjećala na Swiss Thins...

No, možda je za sve dosad izrečeno ipak kriva činjenica da je dolje potpisani prve kilograme čokolada slasno pojeo u ateističkoj SFRJ, ne znajući za “strica na baušteli” ni za išta drugo osim za ono što su nudile police jednoobraznih drniških prodavaonica – Braco i seka, Volim te, Životinjsko carstvo, Šećerne table, Kolumbo ili, u najboljem slučaju, Mikado... Rodbinu koja je radila u Krašu ionako sam upoznao tek nakon dolaska kapitalizma, kada su Kerum, Getro i ostali na svojim policama već bili ponudili uvozno čokoladno šarenilo za poboljšanje šećera u krvi. (H. P.)

FANTOM SLOBODE

Počnimo s onim što će biti najčitanije. Citat. OVDJE JE ODVRATNO.GOSTFILIPŠOVAGOVIĆ. LJIGE SAME.

Drugi citat. OVE GLUPE KONOBARICE KOJE NIKO NE JEBE NI POL POSTO UOPĆE NE KOMUNICIRAJU SAMNOM. I TO JEDINO SAMNOM. STALNI GOST ŠOVAGOVIĆ. 30.12.2002. P.S. DOFURO SAM JOHNA LENONA.

To je, dakle, samo dio teksta Filipa Šovagovića “Stalni gost” kojega u novom broju objavljuje zagrebački književni povremenik Fantom slobode. Šovagovićevi tekstovi doslovni su prijepis njegovih dojmova iz knjige žalbe besprizornog zagrebačkog kafića Limb. Uokolo Šovagovićeva uratka svrstali su se tekstovi Josipa Mlakića, Vlade Bulića, Dalibora Šimprage, Aleksandra Hemona, Andree Radak, Faruka Šehića, Miljenka Jergovića, Mire Bićanić, Susan Sontag i niza drugih autora čiji prvoligaški status neminovno znači da ćete ih izostavljanjem uvrijediti, ali nema druge, jer je prostor premalen, što je ujedno i argument da časopis kupite.

Gdje još, dakle, u ovom posvađanom književničkom svijetu možete, pod jednim krovom, naći toliko raznorodnih stilova toliko različitih imena i toliko kvalitetnih autora? Zasluga za to pripada, prije svega, magnetičnom uredniku Fantoma Igoru Lasiću, posjedniku od mjedi trajnijeg policijskog dossiera i nezanemarive količine ljudskog i autorskog šarma, čijim merhametlukom ovaj časopis uspijeva izlaziti svaka tri mjeseca (otprilike). Časopis možete kupiti u svim boljim knjižarama i nigdje drugdje, a u inat svjetskom kartelu trgovaca naftom i njihovom besramnom divljanju cijenama, ovaj je časopis pojeftinio, pa 600 (šest stotina!) stranica teksta možete dobiti za svega 122 kune. (B. R.)

ZAOBILAZNICA

KRIVIĆEVA “AUKCIJA”

Uskrsnuće Zorana Krivića u programu Otvorene televizije živi je dokaz da prava umjetnost u Hrvatskoj još ni propala! Zadnji svestrani, renesansni stvaralac u Lijepoj našoj, stranice kalendara & omote bombonjera prodaje kao umjetničke grafike; svoje uratke naplaćuje kao Pablo Picasso, na ekranima je češće od Oke Ričko, poput Salvadora Dalija realistično procjenjuje svoj talenat, i jedino što ovog genija hrvatskog društvenog pop-arta razlikuje od luđaka, jest činjenica da Krivić - nije lud. Ne, on je pametan pa hrvatskim kupcima prodaje maglu, koja ovdje već cijelo jedno stoljeće kotira kao roba s trajnom konjunkturom. Svjetsku inovaciju Krivić je, ipak, postigao dotad neviđenim radijskim aukcijama slika, a na žalbu jednog kupca da je platio falsifikat, Krivić je navodno mrtav-hladan odgovorio: “Pa zašto nisi gledao što kupuješ!?”

Izvoz iste robe u Srbiju zaustavio je tek nakon akcije ovlaštene kunsthistoričarske zaklade zvane MUP RS, dok ga u prodoru preko Sutle sprječava institucija zvana Slovenska policija, koja odgovorno tvrdi da je Krivić u ranijoj seriji tv a(u)kcija po Deželi Janezima prodao niz umjetnina Mersada Berbera, “za katere se je kasneje iskazalo, da so ponaredki”. “Vse”, kaže slovensko policijsko sporočilo za javnost, “ki bi karkoli vedeli o osumljencu, prosimo, da to sporočijo na telefonsko številko 113 ali na anonimni telefon 080-1200 oziroma se osebno zglasijo na najbližoj Policijskoj postaji!”

Kako Osumljenec još uvijek nesmetano djeluje u Hrvatskoj, molimo čitatelje ili da zaobiđu policijska izvješća iz Slovenije i Srbije (“takvog su čoveka našli da falsifikuju!”), ili da zaobiđu TV aukciju, ukoliko baš ne žele kupovati nešto što se ranije zvalo “muda pod bubrege” ili “rog pod svijeću” a u oba je slučaja vrijedilo kao “Berber pod Krivićem”. (B. R.)

JARUNSKE MASOVKE

Odmah nakon što ga iskusnija čeljad nauči gdje se nalazi glavni zagrebački trg, svaki pošteni dotepenac u glavni hrvatski grad, posebno ako dolazi s juga Hrvatske, mora posjetiti i Jarun. Tih nekoliko jezeraca, plus veslačka staza, koje se godinama reklamiraju kao “zagrebačko more”. Koliko god onima s obale takva usporedba zvučala smiješno, Jarun je sve do prije nekoliko godina u toplija vremena značio pravi spas za nekoliko stotina tisuća stanovnika Trešnjevke i ostalih jugoistočnih zagrebačkih kvartova. Malo se proštetaš, sjedneš na neku od brojnih terasa uz jezero i uživaš dok povjetarac veselo čarlija. Danas je, međutim, sve drukčije. Posebno vikendom. I to ne samo zbog nevjerojatne najezde komaraca u predvečerje!

Umjesto rijetkih šetača, Jarunom zadnjih godina maršira cijela regimenta što staro, što novopečenih Zagrepčana. Toliko ih je da čovjek ne može normalno hodati onom uskom stazom predviđenom za pješake, a kojom nemilosrdno jure oni na dva ili četiri kotača. I tako po cijele dane. Posebno vikendom, kada “zlatna mladež” u potrazi za provodom s mrakom nahrupi u tamošnje kafiće, gdje se, kao što je bio slučaj proteklog tjedna, lako može izgubiti i glava... Ipak, ima jedan dio dana kada najezda jenja. Negdje poslije šest i između osam ujutro. Kad Schumacheri odu, a ostale se slučajnike na prste može nabrojat. Tad je Jarun najljepši, i samo tada, sasvim tiho, da nitko ne čuje, prijeđe s desne na lijevu polovicu ove stranice Ferala. (G. B.)

UVOZNE TREŠNJE

Žestina prekupačke provokacije isključuje u ovom slučaju korištenje bilo kakvih stilskih izražajnih sredstava i ultimativno nameću samo jednu vrlo raširenu jezičnu figuru: psovku. Točnije: masnu psovku!

Prve ovosezonske trešnje koje se nuđaju na zagrebačkoj tržnici Jarun koštaju, naime, punih 150 kuna! Po kilogramu, dakako. Trešnje su tako, krvtiissovu, nadmašile orade, brancine, o teletini da i ne govorimo, i dosegle cijenu kavijara, guščije paštete nižeg, nebutkovićevskog razreda, ili, abantiiruda, standardnu cijenu osrednjeg lososa, što znači da su i prekupci shvatili ono što su u ovoj zemlji dosad shvaćali samo vlastodršci: da je građanin prosječni, naime, tele jedno obično.

Jer, i te uvozne trešnje, španjolske predragocjene, predragocjenu ti krv... nalaze put do kupaca, što već spada za rubriku “Vjerovali ili ne” a ta se nekoć nalazila u Politikinom zabavniku a ne u Feralu i bila je namijenjena djeci, koja su - ne možemo ovdje ne biti zlobni prema današnjem režimu i ne idealizirati malo jugokomunistički poredak - u ona “olovna vremena” ipak na svojim jelovnicima trešnje doživljavala kao nešto što baš i nije čisti luksuz ili statusni simbol. (B. R.)