"ALI" MICHAELA MANNA

ŠUTLJIVI LAJAVAC

Pitanje je što ima u Michael Mannovom "Aliju", a čega nema u brojnim, izvrsnim, čak i Oscarima nagrađivanim dokumentarcima o Muhamedu Aliju? Odgovor je – ničeg. Moj omiljeni redatelj ("Posljednji Mohikanac", "Vrućina", "Probuđena savjest") snimio je film o mom omiljenom sportašu - kao igranu rekonstrukciju Alijevih mečeva i Alijevih medijskih nastupa. Mann kreće s biografijom od Alijeve borbe za naslov prvaka sa Sonnyem Listonom, a završava s borbom u Zairu s Georgeom Formanom. Između ta dva ključna meča u karijeri Muhameda Alija, Mann u dokumentarističkoj maniri reda sve bitne biografske događaje – od prijelaza na islam do odbijanja služenja vojske – ne zaboravljajući pritom pobrojiti sve Alijeve žene, i sve najpoznatije medijske nastupe. Film ne tematizira izdvojeno neki konkretan događaj iz biografije, niti je koncentriran na određen aspekt Alijeva karaktera. I u toj linearnoj rekonstrukciji posve je nalik dokumentarcima o Aliju.

No ipak Mannov "Ali" nije baš dokumentarni "Ali". Mann funkcionira poput bojlera koji za par stupnjeva zagrijava vodu. S jedne strane ulaze Alijeve biografske činjenice, "dokumentarni Ali", a s druge strane izlazi "Mannov Ali". I premda "Mannovog Alija" vidimo kao glamuroznu, koloriranu, rekonstrukciju Alija, on i ne sliči odveć na "champa". Ne zbog odličnog Willa Smitha u naslovnoj ulozi, već zato jer je Mannov Ali i ono što pravi nije bio – melankoličan, emotivno intenzivan, ali krajnje suzdržan, pa čak i šutljiv. Po tim svojim karakteristikama Ali je tipičan Mannov lik, sličan Russellu Croweu iz "Probuđene savjesti" ili Robertu De Niru iz "Vrućine" koliko i samom Aliju. Film nije na razini najboljih Mannovih naslova. No, ne može se reći da se ne uklapa skladno u autorski niz. U "Aliju" nema originalnog pogleda na biografiju "champa", ali zato tu imamo jedan odličan mannovski lik.

________________________________