Ljosnuo je s bicikla, što je izazvalo samo manje ozljede, ali i otrovne komentare da nije u stanju biti odgovoran ni prema vlastitome tijelu (prije ovoga gušenje perecom), a kamoli prema zemljama gdje Amerikanci i njihovi saveznici trenutno zavode red.

Valjda zato da vrati dio skljokanog povjerenja, požurio je prije formalne prezentacije u UN-u iznijeti plan prijenosa vlasti u Iraku do kraja lipnja. Ali, izuzev tog roka, ništa u tom bajnom planu nije jasno – ni što se prenosi, ni na koga, ni koliko. Doduše, plan nešto blebeće o prijenosu suvereniteta na Iračane.

No, kako čak ni za bezubu iračku policiju nije jasno rečeno da prelazi u njihove ruke – dok nafta, naprotiv, kratko i jasno ostaje pod "međunarodnom" kontrolom – to očito ne pije vode. Uostalom, plan i nije pisala neka skrupulozna ruka koja bi se opterećivala time, pa na sve strane pršte detalji koji otkrivaju zijevajuću nezainteresiranost i indolenciju.

Iako su u Iraku tri etničko-religijske skupine – sunitska, šiitska i kurdska – plan predviđa samo dva reprezentativna mjesta za njih u špici vlasti! Valjda zato da se najneposlušnijima, trenutno šiitima, priprijeti kako će umjesto da sjede u vlasti, ćubiti u nekoj od već poznatih uzničkih poza koje su postale tužnom razglednicom ove zemlje.

Nakon što je otpečaćena tajna bagdadskog zatvora Abu Ghraib i drugih mučilišta (jer su američki mediji napokon nešto odradili kako treba), to ionako zvuči sasvim realno, iako se SAD u međuvremenu malčice korigirao.

Nekoliko operetnih suđenja i, još neprovjereno, smjena u vrhu američke soldateske, trebalo bi uvjeriti svijet da se Amerikanci još sjećaju što je vladavina prava (premda je u pozadini zapravo čisti manevar, kako bi izbjegli izručivati nekakvom međunarodnom sudu svoje nasmiješene mučitelje i silovatelje).

Čak najavljuju da će sravniti sa zemljom Abu Ghraib – što bi bilo nešto kao rušenje Bastilje iznutra – ali je Bush već objelodanio radosnu vijest da će se izgraditi novi zatvor, štono bi rekao jedan ovdašnji šaljivdžija "još stariji i ljepši". Nećemo sada o tome da još nema ni isprike što Amerikanci gdje god dođu bombardiraju neku svadbu.

Ali, hoćemo o tome da to u iračkom slučaju (40 mrtvih) opravdavaju time da se i "loši ljudi zabavljaju", jer taj zločinački cinizam već postaje brand. Tako Sharon očito misli da loši ljudi imaju i obitelji, pa im upravo ruši kuće i ubija žene i djecu, i više nije jasno u čemu se to američko-izraelsko ratovanje još razlikuje od manijaka koji s krova nasumce puca po prolaznicima.

Marinko ČULIĆ