Dopustite mi da reagiram na neshvatljive konstrukcije Vojdraga Berčića na štetu Andrije Hebranga, ratnog vođe antifašističke Hrvatske, u vašem cijenjenom tjedniku od 21. svibnja o.g. Iako se predstavio kao bivši "sudac", ovdje je zanemario sve što taj naslov nosi - dobro upoznati predmet, čuti optužbu, obranu i njihove dokaze, i onda nešto suvislog reći! Međutim, taj "sudac" kao da nije čuo za moju knjigu "Hebrang" (Scientia Yugoslavica, Zagreb, 1998.) niti za javnu polemiku s Hebrangovim istražiteljem Milom Milatovićem u Danasu od 6. prosinca 1988. do 4. travnja 1989. Tri su recenzenta potpisali ovu knjigu: dr. Božidar Jakšić, viši naučni suradnik iz Beograda, dr. Predrag Matvejević, redoviti sveučilišni profesor iz Zagreba i dr. Peter Vodopivec, izvanredni sveučilišni profesor iz Ljubljane. Dr. Ivan Jelić, iz Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dao je u Vjesniku ovakvu ocjenu: "Razotkrivanje falsifikata i falsifikatora: Djelo (studija "Hebrang"...) koje ima posebno značenje u razotkrivanju mistifikacija u vezi s Hebrangom, jer je njen autor minucioznom i uvjerljivom analizom razotkrio glavne falsifikate krunskih dokumenata na kojima se temeljila Milatovićeva istraga" (21. svibnja 1991.) Uoči polemike u Danasu povjesničar akademik Dušan Bilandžić rekao mi je: "Hrvatska javnost očekuje od tebe apsolutnu pobjedu!" Čak je Vladimir Dedijer, glavni haranger protiv Hebranga, u zagrebačkom Zavodu za dijabetes rekao Hebrangovu sinu liječniku, zagrlivši ga, sve što je rečeno o vašem ocu - bila je laž! Posebno je važna ocjena prvog ondašnjeg stručnjaka za ova pitanja u Jugoslaviji - Slavka Odića (autora "Dosije bez imena" i "Neostvareni planovi") iako i neke njegove zablude kritiziram u knjizi. Iz Beograda mi je, u pismu od 6. siječnja 1999. godine, nakon isprike, napisao: "Rad u koji si morao uložiti strašno mnogo vremena i truda, uz sva moguća onemogućavanja, izvanredan je i vrijedan svega što si u vezi s njime podnio i pretrpio. U međunarodnom radničkom pokretu bilo je sličnih, pa i gorih slučajeva, ali, koliko znam, samo je jedan jedini rad temeljitog ukazivanja na ovu praksu - a to je Tvoja studija..." (Vidi Vjesnik od 13. veljače o.g. str. 14.)
Budući da je taj "sudac" izvan ovog predmeta, ukratko ću ponoviti:
Prvo. Velikosrpska frakcija u vrhu KPJ Ranković-Đilas iskoristila je Staljinov pritisak 1948. i izmislila da je Hebrang bio ustaški špijun, a "sada" i Staljinov. Cilj je bio izgurati Hebranga iz vlasti, istodobno pritisnuti Tita i ishoditi veći utjecaj u vlasti. Dokazano je da je Hebrang u NOB-i bio daleko najuspješniji republički rukovodilac, a na općem Titovu planu. To se ne može postići radeći za protivnu stranu!
Drugo. U knjizi je predočen originalni ustaški zapisnik o Hebrangovu hapšenju u veljači 1942. g. iz kojeg izlazi da je pružio ustašama oružani otpor i pao kad je pogođen u glavu. Dokazano je da je u međuvremenu aktivistica Srebrenjakova žena spalila sve kompromitirajuće materijale, ali i to da ju je Milatović kasnije dao ubiti, jer nije htjela lažno optužiti Hebranga. Još je niz ljudi tako stradalo ili robijalo - sve je obrađeno u toj knjizi.
Treće. Izmišljotina je da se Hebrang u beogradskoj Glavnjači "objesio o radijator", jer u toj staroj tamnici nije uopće bilo radijatora. Budući da Hebrang ni pod kakvim mučenjima nije htio priznati laž za istinu i sam sebe optuživati, nisu ga se usudili uputiti na sud, jer bi se tada potpuno demaskirali! To dokazuje i slučaj Sretena Žujovića, koji je stvarno bio sovjetski špijun, ali koji će biti nakon priznanja potpuno rehabilitiran i vraćen u normalan život.
Četvrto. Pogrešna je Tuđmanova manipulacija s Hebrangom - "ubili su ga Srbi" (ne velikosrbi!), vidljiva i iz preimenovanja zagrebačke ulice Braće Kavurić u ulicu Andrije Hebranga. Braću Kavurić (jedan je otac akademkinje Nives Kavurić Kurtović) ubili su ustaše, to je, zbog podilaženja njima, trebalo izbrisati i nametnuti Hebranga u rečenom smislu. Hebranga se ne može koristiti ni u nacionalističke svrhe kao što to čine od njega odmetnuti sinovi, on je ostao komunist - "Hrvat-internacionalist", kao što je još 1937. godine tražio Tito u svojim direktivama. Ukratko, to su bili sukobi između samih komunista, kakvih ima i u drugim partijama, i tu manipulacijama nema mjesta.
Žalosno je da je naš "sudac" sve to prespavao i svojim klevetama pomogao velikosrbima da nam svima (i nama partizanima!) nabijaju tu prokletu ustašku "kapu!"
Korektan čovjek za to bi se trebao barem ispričati čitateljima!
S poštovanjem

-- Zvonko Ivanković Vonta, Zagreb

POMIRBA IVE I VUKA
27. svibnja, 2004.

Republika Hrvatska i Državna zajednica Srbije i Crne Gore su međunarodno priznate države, a trenutno međusobno održavaju sve oblike odnosa, koji se između takovih subjekata prakticiraju.
Iz toga razloga ne podržavam političke i medijske komentare koji idu u pravcu da bi Vuk Drašković, ministar vanjskih poslova SCiG, zbog svog ukupnog političkog profila (posebno izjava o građanskom ratu u Hrvatskoj 1990-ih i potrebi povlačenja tužbe protiv SRJ) bio nepoželjna osoba u okviru najavljene posjete visoke delegacije SiCG Hrvatskoj.
Takav odbojan stav prema V. Draškoviću dosada nije ispoljila niti jedna druga država, a ni međunarodne institucije u čijem radu isti učestvuje ispred SiCG.
Naši odnosi sa susjednom SiCG moraju se u budućnosti graditi na novim osnovama. U protivnom bi se stalno vrtjeli u atmosferi međusobne netrpeljivosti i mržnje.
S tim u vezi također ne bi bilo produktivno, kada bi srpski mediji, u odnosu na hrvatskog premijera dr. Ivu Sanadera, ovog momenta nesumnjivo proevropski orijentiranog političara, izvlačili iz prošlosti dijelove koji bacaju nešto drugačiju sliku.
Primjerice, on je 1993. godine u svojstvu zamjenika ministra vanjskih poslova RH bio prisutan svečanom otvaranju zgrade hrvatskog veleposlanstva u Argentini. Pozdravni govor je održao gospodin Ivo Rojnica, nekadašnji dugogodišnji hrvatski politički emigrant, tada u svojstvu opunomoćenog predstavnika RH u Republici Argentini. On je govoreći o povijesti hrvatskog naroda spominjao najznačajnije datume, rekavši da ih taj isti narod slavi i poštuje. Spomenuo je 10. travanj 1941. (dan osnivanja NDH) kao datum bez kojeg teško da bi došlo do proglašenja "Suverene Nezavisne RH".
Na takovu sramotnu konstataciju, koja je u direktnoj suprotnosti s antifašističkim bićem hrvatskog naroda ugrađenim u Ustav RH, dr. Ivo Sanader nije reagirao.
Iz svega proizlazi, da je dr. Ivo Sanader tada bio istomišljenik Ive Rojnice i da je podržavao prijedlog dr. Franje Tuđmana, da se isti postavi za veleposlanika RH u Argentini 1993. godine.
I kao zaključak. I V. Draškoviću i I. Sanaderu treba dati nove pozitivne šanse, a na njima je da ih na moderan političko-diplomatski način iskoriste.

-- Frane Jelaskić, Zagreb

RAVNATELJI DOTEPENCI
27. svibnja, 2004.

Ovih dana svjedoci smo poplave natječaja za mjesta ravnatelja osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj. Ni Split nije iznimka. Skoro sve osnovne škole su početkom ove godine objavile natječaje za ravnatelje. Ne znam kako je u drugim gradovima i županijama u Hrvatskoj, ali u Splitu, da nije došlo do prirodnog odlaska u mirovinu dvoje ravnatelja, svi oni bi ponovno bili izabrani na svoja radna mjesta. Nekima je ovo čak četvrti ili peti (!) mandat. Napisima u Slobodnoj u više navrata se proteklih dana ukazivalo na ovaj problem, ali svi odgovorni šute. Pritom ravnateljska karavana mirno prolazi.
Iz puke znatiželje potražio sam u knjizi HRVATSKO OSNOVNO ŠKOLSTVO, u izdanju Školskih novina - Pergamena, Zagreb 1988., podatke o porijeklu SPLITSKIH osnovnoškolskih ravnatelja. Rezultati su - najblaže - začuđujući. Uključujući osnovne škole Žrnovnica, Kamen, Šine i Stobreč (koje pripadaju gradu Splitu) ravnatelji splitskih osnovnih škola potječu iz sljedećih mjesta: Livno, Slivno, Vučevci, Podvaroš, Kreševo, Zadvarje, Lokvičići, Podbablje, Imotski, Skorenovac, Tomislavgrad, Lovreć, Mesihovina, Runovići, Kostanje, Tijarica, Katuni, Jasenice, Blato na Cetini, Sevid i (vjerovali ili ne) dvojica ravnatelja su rođeni u Splitu (ali nisu Splićani podrijetlom)! Nemam podataka o ravnateljima srednjih škola. Na kraju bih želio reći da, po mom mišljenju, ravnatelji bi na tom mjestu mogli ostati najviše dva mandata.
Školske odbore onih osnovnih škola koji, prilikom izbora ravnatelja, nisu poštivali Zakon o osnovnom školstvu (da ravnatelj mora imati visoku stručnu spremu, položen stručni ispit, te minimum pet godina iskustva u nastavi) treba raspustiti i natječaje ponoviti.

-- K. N. (podaci poznati redakciji)