ZORAN KRAVAR: ANTIMODERNIZAM, AGM, ZAGREB, 2003.

LIJEPI NAŠIZAM

Radi se o nevelikoj, ali kapitalnoj knjizi informiranog autora koji suvereno vlada znanjima iz više znanstvenih područja i umjetničkih disciplina. Nadajmo se da će njegova knjiga u nekom budućem izdanju biti dopunjena i razmatranjima vezanim za antimodernizam u hrvatskoj umjetnosti, bar u onoj mjeri u kojoj su naši pisci i drugi umjetnici bili u stanju intelektualno osvijestiti svoju umjetničku i svjetonazorsku poziciju

U svojim dosadašnjim knjigama zagrebački profesor na studiju komparativne književnosti Zoran Kravar uglavnom se bavio dvjema temama: hrvatskim barokom i teorijom stiha. Doduše, povremeno je, na znanstvenim simpozijima i u književnoj periodici, znao i izići iz okvira te tematike, ali je – po knjigama sudeći – ostavljao dojam izrazitog specijalista koji ne želi izići iz kruga svojih tema.

Budući da već gotovo dva desetljeća s Kravarom blisko surađujem na enciklopedijskim projektima (najprije na Krležijani a sada i na Hrvatskoj književnoj enciklopediji), dobro mi je poznata širina njegova znanja i u mnogim drugim područjima, ne samo u kroatistici, komparatistici, teoriji književnosti, već i u muzikologiji, filozofiji, društvenim teorijama… Njegova dosadašnja koncentracija na dva uža književnoznanstvena pitanja zapravo je izraz njegova strogog poimanja znanosti o književnosti, pa i osobnog karaktera: skrupuloznosti, nesklonosti razmetanju znanjem, nastojanja da svaki novi predmet interesa podupre dubinskim uvidom u postojeću literaturu.

Protusvjetovi

U najnovijoj knjizi, međutim, Kravar ulazi u posve novo, interdisciplinarno područje u kojemu do izražaja dolazi sva njegova erudicija. Antimodernizam se pojavljuje na tragu timskoga znanstvenog projekta Književni protusvjetovi (uz Kravara autorstvo potpisuju još Viktor Žmegač i Nikola Batušić) u kojemu se Kravar suočio s potrebom da teorijski obrazloži pojmove moderne i antimodernizma. Svjedoci smo da se posljednjih dvadesetak godina i u nas često upotrebljavaju u stručnim žargonima termini moderna, modernizacija, modernizam, postmodernizam; tim se terminima na različite načine služe filozofi i sociolozi, povjesničari, književni kritičari i teoretičari, izazivajući ponekad i pojmovnu zbrku.

Kravar stoga poduzima napor da precizno odredi temeljne pojmove. Po njegovu opisu moderna je kulturno-zemljopisno ograničena na prostor evropskog i sjevernoameričkog kontinenta, gdje se društveni život od 18. stoljeća odvijao u znaku prosvjetiteljskih ideja; zasnovana je na načelima liberalno-demokratske politike i povezana s načinom funkcioniranja kapitalističke ekonomije. Uz modernu se vezuju: nastajanje nacionalnih država, jačanje srednjih slojeva društva, odvajanje ekonomije od politike, racionalistički svjetonazor, individualizam i individualna sloboda, ideologija kao diskurzivni okvir za političko djelovanje.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća niz teoretičara konstatira da je došlo do bitnih promjena unutar moderne, obznanjuje kraj moderne, što zahtijeva novo imenovanje (postmoderna, druga ili refleksivna moderna, likvidna moderna), iako liberalno-kapitalistički proces podjednako obilježava i moderni i postmoderni povijesni svijet.

Iracionalizam

U ovoj knjizi Kravara posebno zanima fenomen antimodernizma, iznimno snažan u evropskoj umjetnosti, filozofiji i ideologiji od druge trećine 19. do druge trećine 20. stoljeća. Njemu pribraja umjetnike i mislioce koji su snažno utjecali na kulturu 19. i 20. stoljeća (Nietzschea, Wagnera, Spenglera, Eliota, Pounda, Evolu, Heideggera, Jüngera, Klagesa, Lawrencea, Benna i dr.). Iako antimodernistički tekstovi obiluju pozivanjem na prošlost, a rado govore i o budućnosti, on ne posjeduje svjetonazorska i sistemska uporišta izvan moderne. Antimodernizam moderni prigovara nedostatak uvida u totalitet postojećeg, zaborav iskona, podložnost koristoljubivim nagonima i nesposobnost za kritičku samoanalizu. Antimodernisti tvrde da moderna, usprkos prividnu porastu znanja što ga omogućuje njezina institucionalno osamostaljena znanost, intelektualno nazaduje u odnosu na predmoderno stanje. Modernističkom "kultu znanosti" Spengler suprotstavlja "mit velikog stila" koji je karakterističan za tzv. mlade kulture. Upozoravajući na bogatstvo predmoderne svijesti, antimodernizam se ponekad poziva i na iracionalističke tradicije. Iracionalizam antimodernizma jasno se očituje u polemici s racionalizmom moderne i s njegovim doktrinarnim i institucionalnim utemeljenjima: s prosvjetiteljskom filozofijom, s prirodnom znanošću, s proceduralnom racionalnošću ekonomske društvene sfere, s metodom legitimacije autoriteta u demokratski ustrojenim društvima.

Antimodernizam danas

Kravar uočava određene srodnosti između antimodernizma i desnog totalitarizma (nacizma i fašizma); antimodernisti su protivnici liberalne demokracije (koja narušava "organičnost države"), najčešće su i antisemiti (njihovi iskazi vrlo često u nacističkoj političkoj praksi postaju "politički djelotvornim performativima"), ali sami uglavnom ostaju izvan političkih stranaka. Prirodno mjesto antimodernista bilo je na razmeđi ideologije u širem, nestranačkom smislu riječi, filozofije i umjetnosti.

Za razliku od totalitarizma, koji se lako organizira u pokrete i stranke, antimodernistički autori i skupine uglavnom su ostajali daleko od političkih zbivanja ili na njihovu rubu. Osim toga, iako su nacizam i fašizam retorički osporavali kapitalizam, pomirljivo su gledali na industrijsku proizvodnju, urbanizaciju društvenog života, ekonomski rast i tehnički napredak te su pristajali na kompromise s kapitalističkom ekonomijom što je antimodernistima načelno neprihvatljivo.

Zanimljiva su Kravarova tumačenja kako se antimodernizam očitovao u vrhunskim umjetničkim i filozofskim djelima, u Wagnerovu Prstenu Nibelunga, Nietzscheovu Rođenju tragedije, Eliotovoj Pustoj zemlji, Heideggerovim filozofskim djelima (pri čemu valja zamijetiti i autorovu spremnost da prizna kad se opus nekog umjetnika ne da potpuno svesti pod krovnu epistemu).

A gdje Kravar danas očitava prisustvo antimodernističkih motiva u današnjoj kulturi? On ih prepoznaje prije svega u sferi popularne kulture, koja je sklona svoje teme uokviriti opovrgnutim svjetonazorima i vrijednosnim sistemima; primjeri za te suvremene derivacije antimodernizma su Tolkienov roman Gospodar prstenova i Lucasova filmska epopeja Zvjezdani ratovi.

Zaključimo, radi se o nevelikoj, ali kapitalnoj knjizi informiranog autora koji suvereno vlada znanjima iz više znanstvenih područja i umjetničkih disciplina. Nadajmo se da će njegova knjiga u nekom budućem izdanju biti dopunjena i razmatranjima vezanim za antimodernizam u hrvatskoj umjetnosti, bar u onoj mjeri u kojoj su naši pisci i drugi umjetnici bili u stanju intelektualno osvijestiti svoju umjetničku i svjetonazorsku poziciju.

OLGA TOKARCZUK: “ORMAR”, NAKLADA MD, ZAGREB, 2003.

TERAPIJSKO LEBDENJE

Olga Tokarczuk (1962.), poljska spisateljica, hrvatskoj je publici poznata po svojim romanima “Pravijek i ostala vremena” i “Dom dnevni dom noćni”. “Ormar” je knjiga koja donosi tri njene priče iz vremena književnih početaka, koje su napisane prije nego što je Olga Tokarczuk postala “književno ime” u Poljskoj, ali i puno šire (romani su joj prevedeni na dvadesetak jezika). Romanom “Putovanje ljudi Knjige” privukla je pozornost kritike i čitatelja, uslijedila su već spomenuta dva romana, a prošle godine objavila je knjigu priča “Sviranje na više bubnjeva”.

Mala zbirka od tri “početničke” priče (“Ormar”, “Brojevi” i “Deux ex”) zanimljiva je iz više razloga – prije svega jer onima koji se prvi put susreću sa pismom ove književnice, na najljepši način prezentira njezinu savršenu pripovjedačku vještinu. Priče Olge Tokarczuk usredotočene su na jedan mikrosvijet stvari, pokreta i radnji iz kojih spisateljica inteligentno iščitava neke od zakonitosti ljudskog univerzuma, ostavljajući, pritom, na čitatelja blagi, gotovo terapeutski učinak. Spisateljski okular Olge Tokarczuk posjeduje zagonetnu, unutarnju otvorenost prema metafizičkom – on svojom neprimjetnom, samozatajnom sporošću okreće i čitatelja u tom, neočekivanom pravcu.

Uvodeći ga u priču koju priča, majstorskim zaokretom, spisateljica čitatelja dovodi pred samoga sebe – u tiho, lebdeće stanje koje upitnost svega postojećeg, pa i sebe samoga kao pripadnika određenog, roda ili spola, ne ostavlja zabrinutim. Sasvim obrnuto, baš ta ga upitnost, dvojnost, ili mogućnost izbrisanosti - nestanka svega pouzdanog, čini na čudan način bezbrižnim i sigurnim, možda na onaj način kako je siguran fetus u majčinoj utrobi.

Još je jedan razlog posebnosti ove zbirke od samo tri priče - to je autoričin predgovor kojega je namijenila hrvatskom izdanju knjige. On na diskretan način pokazuje spisateljičino uvažavanje čitatelja, njen odnos spram priče kao kratke prozne forme i prema samom činu stvaranja. Govoreći o pisanju kao što u pričama govori o nekim drugim “ljudskim” stvarima, Olga Tokarczuk se, zapravo, na filozofski način uspijeva distancirati od onoga što je pisanjem stvorila.

________________________________