ODMOR UZ “LUJZIJANU”

Slavna cesta Lujzijana između Karlovca i Rijeke u ovo je doba poprište najdelikatnijih prizora rotirajućih janjaca. Uz kolnik se može vidjeti i poneko stado s podmlatkom, tek toliko da se uvjerite da oni manje sretni među njima ipak nisu dopremljeni u hladnjači iz Rumunjske, već su naše gore slist.

Na panoima koji upozoravaju koliko je još udaljen restoran što ga ne smijete propustiti, slike su domaćih naivaca, na kojima su obično janjad i prasad, s tim da se potonji razlikuju po ušima i zatupastoj njuški, a i po tome što vas pored proljetne janjetine uopće ne zanimaju. A miris friškog pečenja nalegao na Gorski kotar kao jutarnja izmaglica, na Zdihovo, Rim, Bosiljevo, Severin na Kupi, Vrbovsko, Stubicu, gotovo da izbija već sa tih reklama - kako i ne bi, kad se duž Lujzijane odiru janjići u razmjerima osrednjeg genocida... Onda se zaustavite, zapanjeni nad silinom barbarogenija koji vas je natjerao da posegnete za pô kila i stručkom mladog luka, bez obzira što ste još prije četiri kilometra osjećali izvjesnu moralnu ili čak kulturološku dilemu, ili ste samo prezrivo odmahivali na cijenu od 160 kuna po kilogramu.

A oni koji neokrznuti prođu križni dvosmjerni put na kojem se za spas našeg tijela žrtvuje jaganjac zemaljski, pa misle da bi tema prije spadala u susjednu rubriku Zaobilaznica, nek se ne zavaravaju. Ovaj komad Lujzijane i jest još uvijek zaobilaznica, ali samo u prometnom smislu, dok se nagodinu ne dovrši i posljednji komad autoceste na kojem inače do danas nema niti jedna benzinska pumpa s bar Montana sendvičima... Pa da vidimo što će se onda zaobilaziti, a što će i dalje ostati gušt. (I. L.)

www.blog.hr

Bilo bi zgodno za početak objasniti o čemu se uopće radi ili što je to blog. Na početnoj stranici Blog.hr-a stoji ovo: "Blog.hr je besplatan alat za jednostavnu izradu i održavanje vlastite dnevničke web stranice, odnosno bloga. U samo dvije minute možete otvoriti svoj blog i početi sa unosom sadržaja koji će putem interneta biti dostupan svima."

Ukratko, ako imate ambiciju jednog dana postati megapopularni internet-kolumnist i dobivati na stotine mailova od pomahnitalih obožavateljica, ili jednostavno s ostatkom svijeta podijeliti svoja opažanja o tom istom svijetu, a ne znate gdje biste počeli, Blog.hr je kao stvoren za vas. Logirate se i počnete pisati.

Blog.hr nedavno je prešao brojku od 3000 otvorenih blogova, a u dva tjedna napisano je više od 7000 "kolumni", u kojima su "pokrivene" najrazličitije teme koje vam mogu pasti na pamet: od poligamije do putopisa po Africi koje piše jedan od blogera koji je trenutačno na službenom putu u Eritreji.

Na prvoj stranici site-a, izdvojeni su najzanimljiviji tekstovi tog dana, što bitno olakšava "uživanje" u cijeloj stvari. Ukratko, ne morate se probijati kroz hrpu tekstova da biste našli ono što bi vas moglo zabaviti nego, eto, to netko obavi za vas, pa cijela stvar podsjeća na magazin s tri tisuće suradnika koji svakodnevno šalju svoje tekstove, a urednik ih sve objavi i uputi vas na ono što mu se čini najzanimljivije.

Ukratko, Blog.hr je, čak i ako niste jedan od autora, mjesto na kojem možete kvalitetno ubiti koji sat, bilo da se smijete političkim kolumnama koje su uglavnom satirične prirode ili iščitavate tekst koji će vam pomoći da si predočite današnju Afriku. (V. B.)

ČASOPIS HUSAR

Ako je nešto podnaslovljeno kao “slikovni časopis za vojnu povijest i militariju”, onda je to sasvim dovoljan razlog da vam nikad ne padne na pamet da za takvim nečim posegnete. Ako “slikovni časopis za vojnu povijest i militariju” pritom još nosi i ime Husar i ako ga je od prve do posljednje (hoće reći, od prve do pedeset i šeste) stranice ispisao i dizajnirao jedan te isti čovjek – Velimir Vukšić, dipl. ing. – koji je usto i odgovorni urednik dotičnoga fanzina s znanstvenim pretenzijama i žurnalističkim kretenzijama, onda je to razlog da za “slikovnim časopisom”, koji košta 35 kuna, ne posegnete ni u najcrnjem paklu sintetičkih droga.

Husar je, naime, poprilično dosadna i amaterski sastavljena militaristička slikovnica koja obiluje likovnim prikazima sumerskih falangi, hrvatskih srednjovjekovnih vitezova i grbovlja, partizana, pripadnika nacističke vojske, hrvatskih soldata u nacističkoj službi, potom njemačkih i partizanskih tenkova iz Drugog svjetskog rata, različitih verzija olovnih vojnika i ponekom vojnom kartom.

Slikovni materijali popraćeni su kvaziznanstvenim i polupismenim sastavcima koji su pritom prepuni tipfelera i s neskrivenim divljenjem bave se ratnim operacijama iz daleke prošlosti: riječ je o onoj vrsti opsjednutosti ratovima i oružjem od koje potpisnika ove bilješke spopada strah.

“Znanje iz vojne povijesti i umijeća ratovanja može se iskoristiti na mnogo načina”, piše dipl. ing. Vukšić i nastavlja: “Najbolje prolaze oni koji svoje znanje dobro honoriraju kao savjetnici pri snimanju visokobudžetnih povijesnih filmova ili kao birani predavači na prestižnim vojnim akademijama. Iza njih, sa znatno nižim honorarima, su poznati pisci, povjesničari, vojni analitičari, kreatori računalnih igara, televizijski komentatori, novinari i tako dalje. Ipak za mnogo veću populaciju entuzijasta i fanova, vojna povijest je hobi, predmet zanimanja i prije svega zabava. Nikad se ne zna u kome se skriva mali Napoleon ili Cezar ako se to ne provjeri u praksi”.

Zar sumnjate da autor ne misli na sebe kad govori o neotkrivenim malim vojskovođama? (I. Đ.)

AUTOMATI S IGRAČKAMA

Nakaradnih intervencija u prostoru barem u Splitu ne nedostaje. Bilo da je riječ o bespravnoj ili kičastoj gradnji (između kojih se često može povući znak jednakosti, osim u slučaju sakralnih građevina novijeg datuma, koje su samo kičaste), ili se radi o sajmenim šatorima i povorci alkarskih momaka s kuburama nasred Rive.

No, postavljanje brojnih aparata jarkih duginih boja, s jeftinim igračkama od pliša koje uz nešto preciznosti i sreće možete izvaditi metalnom ručicom “za samo dvije kune”; dakle onih već pomalo zaboravljenih aparata iz kojih su se tijekom sedamdesetih i osamdesetih u provincijskim bircevima i luna-parkovima više ili manje neuspješno vadile kutije cigareta, nadišlo je sva nadrealna očekivanja samih prodavača magle. Naime, rečeni aparati – nezaobilazni na svim pješački frekventnim dijelovima grada – vremenom su postali mjesto u kojima osjećaj profitiranja, valjda i neke vrste uspješnosti te iskazivanja vještine stječu uglavnom – stariji od 18 godina!

Kada je riječ o aparatu pored splitske ribarnice, s punim pravom možemo govoriti o pravom mjestu socijalizacije odraslih, budući da je često – a pogotovo subotom ujutro - sam aparat satima zaklonjen zbog naguravanja naizgled sasvim odraslih osoba, uživljenih u nastojanje da izvade “onog plavog medu, mater mu jebem da mu jebem”. Naravno, djeca svoju sreću i umješnost na ovom mjestu mogu iskušati tek u vrijeme TV-dnevnika, ili za trajanja neke važne Hajdukove utakmice. Ako im uopće išta ostane.

Stoga ne čudi niti podatak o neslužbenom gradskom rekordu kojega drži jedna od prodavačica na splitskoj peškariji - sa čak 69 uspjelih pokušaja.

Na potezu su menadžeri, koji bi u “najsportskiji grad na svitu” uskoro trebali dovesti i svjetsko prvenstvo u novootkrivenoj poddisciplini kupovanja iluzije uspjeha, za što su dvije kune, priznat ćete, zapravo smiješno mala cijena, pristigla izravno iz kategorije poznatije kao “ma, ‘ko to more platit’”. (H. P.)